Od grada Krka do Jurandvora (Krk, 2. dio)

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Koliko puta ste, rješavajući križaljku, naišli natroslovni pojam, a u kockici stoji „najveći hrvatski otok“? I ležerno upisali KRK, jer to da je Krk najveći, zna valjda svako ko se zabavlja križaljkama. Do 1993. godine je sve što se toga tiče bilo u redu, a te godine su, međutim, geodeti najsuvremenijim metodama utvrdili da Krk nije najveći hrvatski otok. Ustvari, i jest i nije, jer se ispostavilo da je njegov susjed Cres, takoreći, „u „kvadrat“ isti! Pošto se razina mora lagano, ali sigurno podiže, a Cres ima strmiju obalu, enigmati, i sastavljači i rješavači, polako se mogu prešaltavati na to da je Krk najveći hrvatski otok, ali - tek nakon Cresa!Sreća pa veličina, tako kažu, nije najvažnija??

Kad se zakorači u grad Krk, prva pomisao je to da je sav sastavljen od crkvi, jer se tri nalaze na samom „ulazu“: gotička crkva svetog Franje iz 13. stoljeća sa franjevačkim samostanom, crkva benediktinki, sagrađena u 14. stoljeću kao crkva svete Marije Anđeoske, a barokizirana četiri stoljeća kasnije, kada joj je dodan i benediktinski samostan, te crkva Gospe od Zdravlja, podignuta prije kojih 1000 godina kao crkva i opatija svetog Mihovila Arkanđela.

„Ulaz“ u grad, gornja gradska vrata, ustvari je Trg krčkih glagoljaša, tako mu glasi službeno ime, a zbog tri crkve na tri strane trga neslužbeno se naziva Malim Vatikanom. Trg spaja dvije najvažnije uzdužne gradske ulice, Kardu i Galiju. Valjda zato što je postavljen visoko na zidu, sačuvan je i naziv iz socijalističkog doba: crkve je ipak bilo nemoguće ukloniti, glagoljaši tada i nisu bili baš nešto cool, pa je Mali Vatikan nazvan Omladinski trg.

U crkvi svetog Franje ne nalazim ništa zanimljivo. Nije da toga nema, već je zaključana. Mogu se diviti samo grbu iznad ulaza u samostan: dva anđela ispod Gospinih nogu drže štit na kojem se preko križa križaju dvije ruke. Inače bih se rado divio i Bogorodici s djetetom renesansnog velikana VittoreaCarpaccia, jer se čuva upravo u ovoj crkvi, a bezbeli i još štočemu. Ova crkva je službeno proglašena „ispovjedaonicom otoka Krka“ i fratri su svaki dan na raspolaganju, ali ja, eto, ne nađoh put do njih.

Dvije od tri crkve kod Gornjih gradskih vrata

Slično prolazim i kod benediktinki: mogu vidjeti zlaćani kip svete Skolastike u dvorištu (i usput se zapitati kako bi zazvučalo da se nekad upoznajem s nekim ženskom koje mi kaže: Ja sam Skolastika, milo mi je!), pogledati mini-izložbu fotografija samostana i crkve te zamisliti redovnice iza gustih rešetki, što mi i nije teško, budući da sam nekoliko puta bio u samostanu klarisa, koje i dandanas posjetitelji mogu vidjeti jedino tako – s one strane željezne mreže.

Najbolje prolazim u trobrodnoj crkvi Gospe od Zdravlja, čije pročelje krasi zvonik, a sjeverni zid romanički prozori sačuvani još od stare crkve i isti takav polukružni timpan s natpisom o gradnji, potpisanim od svećenika Bonusa ili, po naški, Dobroslava. Šteta živa što nema godine, što ipak ne čudi, jer je sve isto kao i danas: najvažnije je staviti vlastito ime. Zašto Mihovil pa Gospa od Zdravlja? Nakon što je 1850. godine kolera poharala ovo područje, stanovnici, izgleda, nisu bili zadovoljni kako ih je štitio sveti Mihovil. Uspavao se, šta li, uglavnom je kolera pomorila „pola grada“, pa su preživjeli, kivni na dotadašnjeg zaštitnika, odlučili ukazati povjerenje Gospi, i to onoj od zdravlja.

Četvrta crkva je ni sto metara dalje, a radi se ustvari o kapeli, posvećenoj Gospinoj majci, svetoj Ani. U primorju, od Istre do kraja crnogorske obale, ovakve srednjovjekovne crkvice su prilično česte, a pravile su ih ili katoličke bratovštine ili bogate obitelji, onako, za svoj ćeif ili za zavjet, vjerujući da će i njihov rod i crkva trajati vječno. Na Krku ih je bilo nekoliko, a danas samo ova i još jedna, skrivena negdje po zakutcima uskih uličica. Rodovi izumrli, crkvice se urušile. Ova je, srećom, ostala čitava, a svana je vidljivo da nije prošlo puno godina ni otkad je posljednji put obnovljena.

Spuštam se u donji dio grada, pazeći da ne zalutam u neku od londrona, kako Krčani zovu slijepe ulice. Gore, u Malom Vatikanu, ponešto je prazno, valjda zbog viška crkvi i manjka kafića, a dolje, na trgu na kojem su nekad stajala Velika gradska vrata, sve vrije od života. Kroz ta se vrata, a prvi put se spominju 1350. godine, od mora ulazilo u gradske zidine. Danas se u zgradi na koju su se vrata naslanjala nalazi galerija „Stanić“. Povirujem s ulaza: puno slika, najviše, dakako, s motivima mora, ali i suvenira, među kojima prevladavaju glagoljička slova te replike natpisa i spomenika. U stepenice kojima se ulazi u galeriju ugrađen ulomak rimskog spomenika iz 3.-4. stoljeća, pronađen 1860. godine - u tekstu se spominje rimski „civitasCurictarum“, Curicta, današnji Krk. Uz drugi rub nekadašnjih gradskih vrata stoji kula iz 15. stoljeća u čijem se prizemlju nalazila Gradska vijećnica. Na njenom istočnom zidu stoje grbovi mletačkog dužda Augustina Barbariga, a uvrh kule sat, drugačiji od svih koje vidjeh, budući da ima ne 12 nego 24 polja. Bog zna kad je postavljen, pošto se prvi put spominje još 1538. godine.

Trg kod Velikih gradskih vrata

Nasred trga bunar, bogato ukrašen isklesanim kamenim slikama. Tu se dnevno napravi na stotine fotografija, i djeca i stariji, ma svi, čak jedna maca spavalica koju je baš briga za šušur oko bunara: zalegla točno ispod mletačkog lava, valjda uvjerena da je stariji rođak lav čuva i da je niko ne smije taknuti dok sanja nekog svog mačora s druge strane grada. Okolo još poneki od rimskih kamenčura, a iznad ulaza u ljekarnu spomen-ploča: tu je 1922. godine rođen „drug Žic Čedo, prvi sekretar kotarskog komiteta saveza komunističke omladine Jugoslavije za kotar Krk“. Ubilo ga 1944. godine. Šta i ko, ne piše.

Prije nego krenem još niže ka moru, pravim stanku za sladoled, i to ispred zanimljivog spomenika: po godinama uklesanim na vrhu, 1941.-1945. pa 1990.-1995., očito je da je podignut kako bi svi bili (barem donekle) zadovoljni i kako se niko ne bi imao pravo ljutiti. Nema nabrajanja vojski, partizani, ustaše, domobrani, civilne žrtve, hrvatski branitelji, ovi, oni, samo godine. I stidljiva kitica cvijeća.

Nakon što se izađe na gradska vrata kojih odavno nema, mora se zastati pred Kulom na obali, kako je službeno nazvana šestostrana kutna kula, sagrađena 1407. godine po knezu Nikoli Frankopanu na zidinama koje su, smatraju stručnjaci, bile vršnjakinje otprilike sa Isusom. Nikola nije štedio dukata pa su i temelji i zidovi i danas čvrsti bedem, samo što nema od čega braniti Krk i Krčane. Da ko god ne bi zaboravio graditelja, Nikola ga je, zajedno s porodičnim grbom, dao uklesati, i to na rimsku stelu s prikazom muža i žene, koju je potom ugradio u zid kule.

U kuli, iza zida, prostrani kafić, a u njegovom središtu – e, pa baš svašta! – mješalica! S konobarem lako postižem dogovor: on će mi objasniti otkud mješalica, a zauzvrat će na meniju, koji je trenutno prazan, imati čast ispisati ime našeg portala. Bljesak.info na Krku, i to u Frankopanovoj kuli. Ukratko, kaže konobar, a piše i pored mješalice, to je bila jedina sprava koja je korištena u obnovi kule i njenih zidova nakon 850 kamiona kamena i zemlje iskopanih pri obnovi. Oko mješaliceveliki komadi obrađenog kamena, a iz usta joj neprestano teče mlaz vode.

Nastavit ću ka Maloj placi, trgu koji vodi ka krčkoj katedrali. Usput na više mjesta susrećem bogato izrađene rimske spomenike; malo gdje ih ima ovoliko – i s natpisima, i s likovima, i sa bordurama, rozetama i ostalim šarama. Ima ih i na Maloj placi i oni su tu, uz zastavu grada na visokom drvenom jarbolu te rodnu kuću Juraja Đure Mužine (1877.-1939.), utemeljitelja Hrvatske gimnazije na Krku, najzanimljiviji detalji. Inače se na Maloj placi križaju dvije rimske ulice, Karda i Dekumana, koje dijele grad na pravilne četvorine. To je nekad bio glavni trg u gradskoj jezgri, a Rimljani ga u svojim ćitabima nazivaju Starim trgom, što će reći da su ga i oni zatekli i da vjerojatno potječe još iz vremena kad su ovaj kraj nastanjivali Liburni.

Danas na meniju – bljesak.info ??

Do katedrale zastajem samo uz zgradu tiskare „Kurykta“, što je antičko ime Krka. Ima i starijih tiskara, čak i kod nas u BiH, pa ova, osnovana 1889. godine, po tome ne bi predstavljala ništa posebno, ali je krčki biskup Antun Mahnić napravio nešto što nije niko drugi: uz latinična, zbavio je i ćirilična, grčka i glagoljička slova, pa je gotovo svaka publikacija tog doba ispisana glagoljičkim slovima, na staroslavenskom jeziku hrvatske redakcije, tiskana upravo ovdje, u biskupskoj palači. Mahnić je utemeljio i Staroslavensku akademiju, današnji Staroslavenski institut u Zagrebu, a tiskara je djelovala do 1919. godine, kad je uništena u naletu talijanskih iredentista, sljedbenika političara i pjesnika GabrieleaD'Annunzija, idejnog začetnika talijanskog fašizma.

A onda katedrala… Kako je opisati ukratko, kad i tu treba započeti od Rima: arheolozi su, naime, uz sjeverni zid otkrili ostatke rimskih termi iz 1. stoljeća, potom rimske mozaike, pa ostatke ranokršćanske bazilike, krstionicu… I tu ne bi bilo kraja, jer se sve to preklapalo, dograđivalo, rušilo i zidalo, a usto treba znati i da arheologe čeka još puno, puno posla i ko zna što će se sve naći oko katedrale.

Arheolozima njihovo, nama naše. Uglavnom danas katedrala, nakon svih promjena, izgleda bajkovito, pogotovo što je glavnina onog starog, patiniranog stoljećima, i danas sačuvana, a glavnina zdanja je podignuta prije gotovo 1000 godina. Drži ga čak 14 stupova, od čega njih 12 ima korintske kapitele, jedan je klasični, a jedan do oltara je - čudo živo - ranokršćanski. U nekim dijelovima katedrale po zidovima se vide lukovi i drugi dijelovi nekadašnjih građevina, ugrađenih u sadašnji arhitektonski sklop. Pomoćne oltare i kapele na bočnim stranama nisam ni izbrojao, a kamoli posnimao. Naravno da posebnu pozornost izazivaju grbovi Frankopana, smješteni 1450. godine na stropu gotičke kapele svete Barbare. Katedralu krase i dva renesansna ambona, puno umjetničkih slika, rimske ploče, stele i drugo, te podni grobovi s gdjegdje teško čitljivim natpisima - gazi se po njima svakodnevno, i tako stoljećima, a preko nekih su čak poredane stolice i klupe. Jedan grob je gotovo nov, a ispod ploče su posmrtni ostaci biskupa Mahnića. Naravno da je drugačiji od ostalih, a na mramornim pločama su otisnuti i svi važniji podaci o biskupu za kojeg kažu da je živio na glasu svetosti.

Katedrala

Nasuprot katedrali nalazi se još jedna crkva, a da nije posebna, naprosto bih je preskočio. Posebna, dakle, i to zato što se radi o tzv. dvojnoj crkvi, i to ne „običnoj“ dvojnoj, gdje je jedan objekt „zalijepljen“ za drugi već su dvije crkve sagrađene na istim temeljima, ali – na dva kata! Ne znam gdje to još ima, ako ima igdje, ali to mnogo govori i o napučenosti Krka, jer se takvo rješenje nametnulo zbog manjka prostora; sve je, dakle, već bilo popunjeno zgradama, ali se sve to nije dešavalo prije stotinu godina već u 12. stoljeću, kada su crkve podignute. Tako je jedan kat posvećen svetom Kvirinu, a drugi svetoj Margareti Antiohijskoj. Zašto je određeno da se za zaštitnike uzmu po jedan svetac i svetica i zašto je Kvirinova crkva gornja, a Margaretina donja… Svašta bi se imalo spomenuti o crkvama, ali to je već, kao i s katedralom, za knjige, a ne za putopisa, no kako se ne dotaknuti podatka da je Margaretina crkva asimetrična, budući da je istočni brod mogao biti izgrađen jedino na ulici, pa ga zato ni nema ili da su u njoj za vladavine Frankopana služene mise osuđenim na smrtnu kaznu…

Spomenuh Kulu na obali, ali to je samo djelić gradskih zidina, jer su po dužini treće u Hrvatskoj, nakon Stona i Dubrovnika. Za neke je utvrđeno da su podignute još u ilirsko doba, neke su zidali Rimljani, neke Frankopani, a od njih je ostalo najviše, pa je uobičajen naziv Frankopanski kaštel. Ne penjem se po zidinama, ne što je ulaznica preskupa, svega 22 kune, već što mi gospođa na ulazu kaže da moram posebno platiti ako želim fotografirati za putopis! Zbirka oružja, šetnica, arheološka zbirka i suveniri. Hm, hm… Tu baš ostajem zatečen - da na Krku znaju koliko ljudi će pročitati putopis, možda bi rezonirali malkice drugačije.

Najvažniji i najmarkantniji dijelovi utvrde u ovom kraju grada su četverokutna kula uza zgradu Biskupije, gdje su nekad stolovali krčki tužitelji i suci, te okrugla kula s rešetkama nalik zatvorskim. Iznad ulaza u četverokutnu kulu uzidana je luneta s godinom gradnje 1191., gdje se kaže da je podignuta za biskupa Ivana i knezova Bartula i Vida, a uz pomoć čitave općine. Okrugla kula je nešto mlađa, a najvjerojatnije je podignuta tijekom 13. stoljeća. Prolaznike s kule gleda mletački lav, a u devizi AureaeVenetorumlibertati, uklesanoj 1500. godine ispod lavljih šapa, sve je rečeno. U blizini stoji još jedna četverokutna kula, okrenuta prema moru, a veliki prazan prostor ispred utvrde, trg Kamplin, krase ostaci rimskih hramskih stupova. Kamplin je, dakako, „došao“ od latinske riječi campus, odnosno polje, koja se i danas koristi, mada u nešto izmijenjenom značenju i u odnosu na prvobitno, a i u odnosu na ovdašnje, krčko značenje: nije, dakle, ovdje bila riječ o nekakvom sveučilišnom objektu već o poljani na kojoj su vojnici svakodnevno vježbali, a ponekad sigurno priređivali i viteške turnire i dvoboje.

Do kraja obilaska Krka pogledat ću i kuću Nave, točnije njeno barokno pročelje. Inače su u zdanju, uz barokne, zastupljeni i romanički te gotički elementi pa stručnjaci smatraju da se radi o dvije naknadno spojene kuće. Sve je moguće, pogotovo što je na cisterni u dvorištu uklesana 1694. godina, što će reći da je kuća ili kuće nastala/nastale još prije.

Rimski stupovi na Kamplinu

Sasvim usput nailazim i pored table koja kaže da je na tom mjestu pronađen znameniti Krčki natpis. Samo tabla i zid, ničega više, jer je ploča s natpisom davno prenesena u stubište ovdašnje kanoničke kuće. Ovozida Maj opat, Radonja, Rugota, Dobroslav. Bit će isti onaj Dobroslav što se volio potpisivati. Šteta što nema barem kakve replike, čisto da radoznali, čak i oni koji donekle poznaju glagoljicu, vide „uživo“ i malo drugačijih glagoljičkih znakova. Koji su pomalo nalik emotikonima i kojekakvim simbolima, pa jat sliči trokutastom prometnom znaku, slovo d demode naočalama, kao i v, samo što su sad okrenute naopako, dok ono granato m nalikuje svijećnjaku.

Krčki natpis je inače zeru stariji od Bašćanske ploče, do koje ću također stići, točnije do njene replike, ali ću prije toga kratko svratiti u Punat. Mnogima koji znaju ovaj kraj prva asocijacija će biti franjevački samostan na obližnjem Košljunu, ali mi za to treba i štogod čamčića, a nemam ga u prtljažniku svog „golfa“. Nije da ne bih uživao vidjeti etnografsku, zoološku i druge zbirke, kao i bogatu knjižnicu, ali, eto, (zasad) nisam osposobljen za izlete dalje od obale.

         Ima, međutim, u Puntu, preciznije u Puntarskoj Dragi, druga „ekskluziva“: ranoromanička crkva svetog Dunata. Nju ne treba ni tražiti - graditelji su bili vidoviti i još u 9. stoljeću su znali kuda će prolaziti glavna cesta pa su je i sagradiliuz cestu, i to uz križanje putova. Jest da na ploči uz crkvicu stoji da je podignuta 300 godina kasnije, ali mi - a to ionako nikad neće biti definitivno riješeno - tvrdnje znanstvenika koji je smještaju u 9. stoljeće djeluju sasvim uvjerljivo. Ostaje pomalo nejasno i zašto je posvećena svetom Donatu ili Dunatu, kako ga ovdje zovu, kad se zna da je ime dobila po istoimenom biskupu koji je valjda, prije svega petstotinjak godina, pomogao njenu obnovu.

Izdaleka poprilično podsjeća na jedan od bezbroj bunkera Envera Hoxhe po albanskim morskim obalama, a dojam se potpuno ne gubi ni kad se nađemo pred njom. Ima, naime, kružni tlocrt, a iznad središnjeg dijela postavljena joj je, nekako neprirodno, kupola koja nalikuje starinskoj košnici od pruća. Proživjela je i preživjela svašta, a najgore je prošla potkraj 1945. godine, kada je došlo do eksplozije u obližnjoj gostionici u kojoj su partizanske snage imale skladište oružja i streljiva. Od gostionice je ostao krater, 15 ljudi koji su se zatekli u blizini poginulo je, a crkvica je žestoko nastradala. Srećom je vrlo skoro obnovljena u obliku kakav je imala prije eksplozije.

Pred crkvicom svetog Dunata

Punat se, zanimljivo, od 1921. do 1943. godine službeno zvao Aleksandrovo, po istoimenom kralju, dakako, onom iz Beograda. Jedni tvrde da je do toga došlo zbog oduševljenja kraljevom agrarnom reformom, kojom su ovdašnji težaci dobili u posjed zemlju koju su dotad obrađivali za bogate veleposjednike, a drugi da je to – po onoj: Ne bih se poturčio ni za kakve pare, ali bih u inat! - bila reakcija na talijansku okupaciju otoka i zločine koje su počinili D'Annunzijeviarditi. Lijepo ime Punat, bog ga živio, ali ako će ga nekad mijenjati, predlažem da se nazove Dunatovo.

Na putu ka Baški nekoliko puta zastajem, ponajprije zbog glagoljskih spomenika postavljenih na nekoliko mjesta uz cestu. Radi se o Bašćanskoj stazi glagoljice, a slova su uklesana u kamenu uz odmorišta s klupama ili  ozidana na pješačkim otocima i proširenjima. Iz svega stoji autoritet i ugled velikog Ljube de Karine, koji je sam izradio nekoliko slova, dok su ostala djelo sudionika kiparskih kolonija, opet pod de Karininim patronatom. Snimam i lijepi kameni most u Bašćanskoj Dragi te crkvicu u mjestašcu čije ime ne zabilježih, a posebna je po tome što ispod modernizirane inačice zvonika na preslicu ima sat koji vrijeme pokazuje samo od 7 sati do podneva. Kazaljka jedna, bit će da je sunčani, a iznad ulaza u crkvicu ploča s natpisom koji se toliko izlizao da će ga teško iko uspjeti pročitati.

Po dolasku u Bašku najprije zoomom „dobavljam“ crkvu svetišta Majke Goričke u Batomalju, jedno od najvećih marijsaskih svetišta u Hrvatskoj. Jednom ću se valjda popeti i gore, vidjeti, kažu, čudotvorni kip Majke Goričke, ali će mi, ako već tražim čuda, za danas biti dovoljno još jednom zakoračiti u Jurandvor.

U Jurandvoru sam prvi put bio prije nekoliko godina. Cijeli dan je kišilo, ali mi nije bilo važno, pogotovo što se ono najzanimljivije nalazi u crkvi svete Lucije. Nije da ni ovaj put neću prošetati stazom prema suvenirnici na kojoj je svaka ploča po jedno glagoljičko slovo ili razgledati ostatke benediktinskog samostana uz crkvu, ali je glavno unutra. Vani se mora zastati i ispod najstarijeg hrvatskog grba, isklesanog lijevo od ulaza u crkvu: crveno polje je prvo, ma što to značilo, samo što je „crveno“ ovdje sivo, kao i čitav zid.

Dolazim u kasno popodne i vrijeme za posjete već je nepovratno otkucalo. Ko dođe poslije 17 sati, može okrenuti nazad pa doći sutradan ili nekad, a to nekad se često zna pretvoriti u nikad. Crkva je zaključana, dvije djevojke metu lišće rasuto po crkvenom dvorištu. Da se moje „nekad“ ne pretvori u nikad, zahvalnost dugujem Dani Kružić: koji čas me gleda, nekakav putopisac, k tomu još iz Bosne… I ostavlja metlu, odlazi po ključ ??

U crkvu se, i to je njena posebnost, ulazi kroz zvonik, romanički. A Bašćanska ploča… Replika je napravljena tako precizno da, kad ne bismo znali da je original odavno smješten u zgradi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, niko ne bi posumnjao da je ova u Jurandvoru prava. Ne vrijedi, to je općepoznato, trošiti previše redaka na sadržaj: hrvatski kralj Zvonimir daruje „plac“ benediktinskom samostanu za crkvu svete Lucije, a pisar, neki opat Držiha, o tome piše, za ono doba, čitav jedan roman, nabrajajući i svjedoke i ko će se osvetiti onima koji eventualno pogaze darovnicu.

Poliptih se malo nakrivio

„Dragi kamen hrvatskog jezika“, kako je ploču nazvao jezikoslovac Stjepan Ivšić, težak je oko 800 kilograma, dimenzija malo manjih od 2 x 1 metar. Neko je primijetio da tekst započinje slovom a, a završava slovom o – alfa i omega, namjerno ili slučajno, to bi trebalo pitati Držihu.

Ima u crkvi i oko nje i mnogo drugog zanimljivog, od drvenog poliptiha svete Lucije, kopije djela majstora Paola Veneziana iz 14. stoljeća (original se čuva u krčkom Biskupskom dvoru), sa 15 prizora iz svetičinog života, naredanih oko njene figure, preko grobova u podu i većeg broja rimskih i ranokršćanskih kamenih spomenika, pa do kamenih plastika na zvoniku koje simboliziraju četvoricu evanđelista.

Na blagdan svete Lucije, 13. prosinca, obično sam u svom Kreševu, gdje je spomenuta svetica stoljećima štovana kao zaštitnica onih od čijeg rada je moj gradić živio i preživio, vještih kovača. Jednom ću ipak, umjesto u svojoj čaršiji, blagdan provesti u Jurandvoru, pošto se tog dana nakon mise održava stoljetni običaj bacanja „hlipčića“, malih kruhova, sa zvonika. Priča o običaju je duga i seže u vrijeme kad je crkva bila vlasnik mlinova na obližnjoj rječici Suha Ričina. O tome nekom drugom prigodom, jer sad već razmišljam kako taj dolazak pretvoriti u malo duži boravak, recimo 15 dana, pa na Božić zapjevati jednu pjesmu nastalu upravo - na Krku! Zove se U se vrimegodišća. Zvuči poznato, zar ne? ??