Pismo ogorčenog čitatelja: Dok ste se borili protiv korone, ljudi su vam umirali od drugih bolesti

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Čitatelj Blago Ereš iz Ljubuškog, poslao je otvoreno pismo mailom koje u nastavku prenosimo u cijelosti:

Protekli tjedan bio je izuzetno težak za mene i moju užu i širu obitelj i rodbinu.

Naime, sve nas je šokirala smrt moga oca Petra koji nas je iznenada napustio. Ono što nam svima najteže pada je rečenica ''Tako je moralo biti'', jer nismo sigurni da je baš moralo. Uvjereni smo da je on teška žrtva nesavjesnosti i nemarnosti našega zdravstvenog sustava koji je duže vrijeme zaokupljen koronavirusom, a sve druge bolesti i svi drugi pacijenti se svrstavaju u niži rang hitnosti.

Preteško je bilo pisati ove retke jer je bol i dalje prejaka, a svijest o gubitku našeg oca, muža, djeda, punca, ujaka, brata i prijatelja još uvijek nam svima izgleda nestvarno. Ne možemo se oteti dojmu te nas to dodatno ispunja gorčinom, da je cijela ova situacija mogla imati drugačiji epilog da se mom ocu kao pacijentu pristupilo odgovornije i savjesnije.

Pročitajte još

Što je u HNŽ boljelo prije korone?

Naš gubitak je nenadoknadiv, ali osjećam moralnu i ljudsku odgovornost iznijeti detalje našeg slučaja, kako bi potaknuo medicinsko osoblje da propituju svoje odluke i temeljitije pristupe pacijentima u ovakvim situacijama te da se i drugim ljudima ne dogodi ono što se dogodilo našoj obitelji.

Da bi cijela situacija bila jasnija, navest ću kronološki kako se sve odvijalo.

Moj otac je u posljednje vrijeme osjećao određene  zdravstvene tegobe, točnije u posljednjih desetak dana. Imao je kratkoću daha, ubrzane otkucaje srca, krvni tlak mu je skakao, te bi osjećao slabost odnosno manjak energije, gdje bi doslovno nakon bilo kakvog fizičkog opterećenja morao sjesti ili leći, što je bilo vrlo neobično za njega. Nije konzumirao alkohol niti je bio pušač.

Na inicijativu moje majke, u utorak 28. travnja, otac odlazi u DZ Ljubuški, kod svoje obiteljske liječnice dr. Barić. Na osnovu opisanih simptoma doktorica ga upućuje na vađenje nalaza KKS, hormona štitnjače i EKG.

Otac je ujutro sam obavio potrebne nalaze, a poslijepodne je otišao da mu te nalaze protumače. Na smjeni je bila dr. Dražena Kovač koja mu je iščitala nalaze te mu rekla da će morati ići u Mostar u bolnicu. Otac se vratio kući i to priopćio majci i meni i mi smo mu spremili stvari za bolnicu i otišli smo s njime preuzeti uputnicu u Domu zdravlja.

Morali smo čekati ispred zgrade, jer se zbog mjera u prevenciji koronavirusa nije moglo ući u zgradu. Doktorica Kovač se tada konzultirala s dr. Pavlovićem (inače po struci radiologom), o čemu nas je izvjestilo drugo medicinsko osoblje koje je bilo u blizini i s kojima smo komunicirali poštujući socijalnu distancu.

Otac je imao uredne nalaze štitnjače, a u krvnim nalazima povišeni su bili slijedeći parametri: jetreni enzimi, LDI, urična kiselina, GGT i CRP te blago povišeni leukociti. Na testu EKG-a kojega je iščitao mlađi dr. Matić, vidljivo je kako je imao izrazito visok broj otkucaja srca u minuti u stanju mirovanja, čak 126.

Ne trebam ni napominjati kako je otac ujutro popunio sve upitnike oko eventualnih sumnji na koronavirus. Nije imao kontakte iz inozemstva, ni u jednom trenutku nije imao povišenu temperaturu, niti je kašljao, a svi mi u obitelji smo se pridržavali preventivnih mjera. Smanjili smo kretanje izvan kuće i kontakte s drugim ljudima, nosili smo zaštitnu opremu u trgovinu, majka je radila od kuće.

Ipak, doktorica Kovač je nakon konzultacija s dr. Pavlovićem zaključila kako otac ima ''sve simptome koronavirusa'' te s obzirom na upalu pluća, bilo bi dobro da se testira u Mostaru na COVID-19.  

Na majčin upit jesu li mu radili RTG snimku pluća, doktorica je slegnula ramenima i rekla ''Pa nismo''. Niti jednom nije spomenula da bi problem mogao biti u kardiovaskularnom sustavu i da bi otac trebao otići na specijalistički pregled kod internista.

Poštivajući liječničku preporuku krenuli smo za Mostar s uputnicom, s očekivanjem da će u bolnici napraviti temeljit pregled srca i krvnih žila te da će ga u bolnici zadržati neko vrijeme. Oko 13:30 sati zaprimljeni smo u šatorima kod SKB Mostar i tu smo se sveukupno zadržali do 18:30.

U šatorima nije bilo gužve, a osim oca još jednoj ženi su radili pretrage. Ocu su u Mostaru uzeli briseve grla i nosa, ponovno mu je rađen EKG, napravljen je RTG pluća. Jedan od liječnika (ne znamo o kome se radi jer je bio u kompletnoj zaštitnoj opremi) mu je mjerio tri puta temperaturu, i svaki put nije bila povišena, a on kao da je htio da temperature bude, iščuđavao se govoreći ''E svašta''.

Za vrijeme boravka u šatoru i provođenja EKG nalaza kod oca je uočena i aritmija srca, zbog čega smo poslani kupiti lijek i vodu te ih donijeti do šatora da mu stabiliziraju aritmiju. Majka je, dok su mu radili RTG pluća, načula razgovor između liječnika i komentar jedne liječnice bio je da je ''pacijent iz Ljubuškog više slučaj za internistički pregled'', ali nitko nas oko toga nije konzultirao.

Službena liječnička dijagnoza na kraju svih pretraga u Mostaru bila je ''atipična upala pluća uzrokovana nesvrstanom zoonoza bakterijom'', što je vidljivo u nalazu kojega su izdali liječnica specijalist infektologije i subspecijalist gastroenterohepatologije dr. Helien Bebek-Ivanković te liječnik specijalizant opće kirurgije dr. Danijel Prlić.

A pred kraj našeg boravka ispred šatora kod SKB Mostar, kratko se pojavio doktor Arapović i na osnovu postavljene dijagnoze upitao je oca držimo li ovce, na što mu je otac odgovorio da od životinja imamo samo psa.

Zbog bakterijske upale pluća propisali su mu antibiotik ''Doksiciklin'', a što se tiče koronavirusa, sumnje na njega su odbačene, jer ga nitko  sutra nije zvao da mu se priopći da je pozitivan.

Oca su vrlo brzo nakon toga otpustili kući i na tome je sve završilo. Navečer, kad smo krenuli kući bilo je već kasno kupiti propisani antibiotik u ljekarnama pa smo to ostavili za sutra. Međutim on se već neko vrijeme ne može kupiti u BiH, jer ga proizvodi hrvatska tvrtka pa ga je majka uz pomoć rodbine uspjela kupiti u Metkoviću.

Unatoč činjenici da smo laici po pitanju medicine, sumnjali smo da otac po svemu sudeći ima određenih srčanih problema pa je majka zagovorila i privatni specijalistički pregled kod internista, ali s obzirom da je kod privatnika teško doći na red, pregled je zagovoren (tek) za ponedjeljak 4. svibnja u kasnim poslijepodnevnim satima.

Nažalost, upravo taj dan moj je otac preminuo u prijepodnevnim satima nakon što mu je pozlilo, a za pravi pregled bilo je prekasno, dok od propisanog antibiotika nije bilo velike pomoći tijekom tjedna.

Uzrok smrti bio je akutni infarkt miokarda.

Ono što želim reći je da smo potpuno ogorčeni na naš zdravstveni sustav, zbog cijelog pristupa prema mome ocu. Imajući u vidu da ima i puno starijih ljudi od njega kojima su se slični problemi uspjeli riješiti ugradnjom stentova ili terapijama s tabletama,  nevjerojatno je da se njega u 58. godini nije moglo spasiti.

Boli me činjenica da se pravovremenom reakcijom ovakav tragičan ishod mogao izbjeći. Zbog opčinjenosti koronavirusom, naše liječničko osoblje kao da je izgubilo razum i istinski profesionalni, ali i ljudski pristup prema pacijentima.

Čast izuzecima.

Dok se s jedne strane borite protiv koronavirusa, ispod dijagnostičkog radara prolaze vam brojni drugi pacijenti s različitim zdravstvenim poteškoćama, koji će opet zbog koronavirusa preminuti, iako nisu bili njime zaraženi.

Nadam se da će vas ovo pismo barem malo prodrmati da počnete propitivati svoje postupke, jer nisam uvjeren da to i radite. Možda nitko od liječnika koji su imali kontakt s mojim ocem u Mostaru i Ljubuškom i ne zna da je on umro, niti imaju imalo grižnje savjesti zbog njegove smrti.

Ali ja mislim da bi itekako trebali imati, makar moj otac ne ulazi u službenu statistiku s koronavirusom. Možda bi moj otac svakako preminuo i da su sve nužne pretrage urađene na vrijeme i da se na vrijeme prepoznalo da se čovjek nalazi u predinfarktnom stanju, ali uvjeren sam kako bismo i mi njegovu smrt prihvatili nešto lakše i tada bi stvarno rekli ''Tako je moralo biti“ da se postupalo drugačije.

Svima drugima koji se nađu u sličnoj situaciji preporučujem da traže više liječničkih mišljenja, da inzistiraju na više pretraga jer liječnički nemar i nezainteresiranost koštaju preskupo. Stvarno se pitam tko će sljedeći nastradati, ako se ovakva praksa nastavi.

Isti ovaj dopis poslao sam na službene adrese Doma zdravlja Ljubuški te Sveučilišne kliničke bolnice u Mostaru.

Moja obitelj i ja očekujemo njihovo javno pismeno očitovanje o smrtnom slučaju moga oca u što skorije vrijeme te da se o cijelom slučaju provede istraga je li se postupalo u skladu sa strukom i liječničkom etikom.

S poštovanjem, Blago Ereš.