Ponovno registrirana bjesnoća je neizlječiva i smrtonosna

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Krajem svibnja u referentnom državnom laboratoriju je, nakon šest godina, dijagnosticirano bjesnoća kod leša lovačkog psa s područja općine Srebrenica (RS).

Jedna od najstarijih bolesti, za koju se zna više od 4.000 godina, bjesnilo ili bjesnoća (Rabies ili Lisa) je teška i po ljude smrtonosna zarazna bolest zoonoza, jer je njeno liječenje nemoguće i ishod je fatalan.

Ljudi su ipak uspjeli razviti uspješne mjere prevencije koje uključuju edukaciju stanovništva, cijepljenje pasa i mačaka, testiranje ulovljenih divljih životinja, te njihovo obvezno testiranje na prisustvo virusa bjesnoće.

Pročitajte još

Opet bjesnilo u BiH

I posljednji registrirani slučaj, 2014. godine, također je bio slučaj zaraženog psa, a u proteklom periodu uspješno su provođene mjere cijepljenja životinja, navodi se u priopćenju Instituta za zdravlje i sigurnost hrane Zenica (INZ).

Preporuke stručnjaka su da se vrše cijepljenja, kako bi se izbjegla mogućnost širenja bolesti s divljih na domaće životinje, a onda na ljude. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO/WHO) godišnje u svijetu od bjesnoće umire 59.000 ljudi, od čega 40 posto djeca mlađa od 15 godina.

Od bjesnoće mogu oboljeti svi sisari. Lisice, vukovi, rakuni, tvorovi, lisice, šišmiši, psi i mačke, kao i stoka i ljudi najčešće obolijevaju od bjesnoće. Životinje koje nisu sisari, poput ptica, zmija i riba, ne mogu dobiti bjesnoću. Životinja se zarazi virusom putem pljuvačke, najčešće tijekom ujeda zaražene životinje.

Kako navode iz INZ-a, ujedom bjesne životinje (psa, lisice, vuka i dr.), oboljeva i krupna stoka koja uključuje konje, goveda, ovce, koze, svinje i dr. One međusobno gotovo nikad ne prenose bjesnoću.

Četiri epizootiološka oblika bolesti

Ovisno o životinjskoj vrsti, glavnom nositelju virusa bjesnoće i životnom prostoru u kojem se održava infekcija, mogu se razlikovati četiri epizootiološka oblika bolesti od kojih su najvažnija dva - urbana bjesnoća, koju uglavnom šire psi, a manje mačke.

Pojavljuje se u onim zemljama u kojima je veterinarska kontrola pasa slaba, te silvatična bjesnoća, vezana je za šumske životinje (lisice, vukovi ali druge) i ona predstavlja stalni rezervoar infekcije.

Kod ljudi bolest se javlja u dva različita oblika, oba objašnjiva činjenicom da virus napada živčani sustav. Prvi znaci bjesnoće kod čovjeka javljaju se obično pošto su rane od ujeda već zarasle.

Ako je rana bila na licu, znaci bjesnoće mogu se javiti već četrnaestog dana nakon ujeda, ali ako su rane na prstima noge, do pojave prvih znakova bjesnoće može proći i dva mjeseca.

Za to vreme rana zaraste kao i svaka druga rana. Ponekad se oko ožiljka javljaju bolovi, "mravci", peckanja, a sama rana je neosjetljiva.

Tri aspekta prevencije bjesnila

U INZ-u napominju da je prevenciji ove bolesti potrebno posvetiti posebnu pažnju obzirom da je njezin ishod - smrtonosan.

Tri su važna aspekta prevencije bjesnoće, izbjegavanje kontakta s bolesnim životinjama, posebna pažnja i izbjegavanje potrebna kod osoba izloženih pojačanom riziku od izlaganja virusu, te prevencija infekcije u osoba koje su bile izložene virusu.

Preventivno djelovanje kod životinja podrazumijeva suzbijanje ove zaraze kod divljih i domaćih životinja putem cijepljenja, registracija/obilježavanje, čipovanje i cijepljenje ncijepljenih pasa i mačaka poznatih vlasnika i obilježavanje svih ncijepljenih pasa i mačaka preko veterinarskih postaja, zatvaranje/izolacija pasa i mačaka poznatih vlasnika, u cilju sprječavanja kontakta s psima i mačkama lutalicama ili susreta s divljim životinjama mogućim izvorima zaraze, hvatanje i zbrinjavanje pasa i mačaka lutalica, te izbjegavanje dodira nepoznatih životinja, pogotovo onih koje se neobično ponašaju.

Veterinarskoj inspekciji se mora prijaviti svaka na bjesnoću sumnjiva životinja, u slučaju ujeda, životinju treba držati u izolaciji radi desetodnevnog promatranja, životinje iz kuća, stanova i dvorišta obvezno voditi isključivo na povodcu, s korpom na njušci.

Osobe koje su profesionalno ugrožene virusom bjesnoće (veterinari i veterinarski tehničari, šumski radnici, lovci, lovočuvari, preparatori, laboratorijski i terenski radnici) trebali bi se unaprijed zaštite cjepivom protiv bjesnoće.

Ako dođe do ujeda ili ogrebotine od životinje, bez obzira da li je ona zdrava ili zaražena virusom bjesnoće ranu treba odmah isprati vodom i sapunom, razblaženim deterdžentom ili alkoholom, a nakon toga odmah se javiti liječniku, u cilju sprječavanja zaraze virusom bjesnoće, navode iz INZ-a.