Prije pola stoljeća pojavio se fenomen nazvan "Stockholmski sindrom"

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Izvan znanstvenog diskursa, Stockholmski sindrom se shvaća kao psihološki fenomen u kojem žrtve uzimanja talaca grade pozitivan emocionalni odnos sa svojim otmičarima.

To bi moglo dovesti do toga da žrtve suosjećaju s počiniteljima i surađuju s njima.

Pojam je 1973. skovao švedski policijski psiholog. Od tada je populariziran u medijima, iako se empirijski ne mogu pronaći odgovarajući dokazi, a postojanje takvog sindroma znanstveno se uvelike sumnja.

Pojam Stockholmski sindrom, koji nije naveden kao sindrom u relevantnim medicinsko-dijagnostičkim klasifikacijskim sustavima kao što je ICD-11, potječe od događaja s uzimanjem talaca u jednoj banci, od 23. do 28. kolovoza 1973. u Stockholmu.

Trg Norrmalmstorg, u blizini kojeg se sve zbivalo, u to je vrijeme postao "žarište javnog izvještavanja".

Prilikom upada u Švedsku kreditnu banku u središtu grada četvero zaposlenika uzeto je za taoce. Talačka kriza u banci trajala je 131 sat, a po prvi put – je jedan švedski kriminalni slučaj gotovo prenošen uživo.

Prema Alexu Raacku, autoru članka "Rađanje Stockholmskog sidnroma" u časopisu Der Spiegel, stokholmski policijski psiholog Nils Bejerot skovao je izraz, dajući mu naziv za "neobičnu i uznemirujuću ljubav talaca prema njihovim otmiteljima".

Međutim, izraz nikada nije opravdao "ekstremno složenu psihopatološku situaciju u kojoj su se nalaze žrtve talačke krize".

Godine 2001. Christian Lüdke i Karin Clemens dali su svom članku u časopisu Psychotraumatologie naslov "Zbogom štokholmskom sindromu" i, na temelju opsežnog pretraživanja znanstvenih publikacija, došli do zaključka da "pitanje je li 'stockholmski sindrom' uopće postoji, još nije do kraja razjašnjeno".

Ne može se zato isključiti da se radi tek o "legendi" koja je uvelike mistificirana. Američka psihijatrijska udruga (APA) također nije uključila termin u svoju dijagnostičku klasifikaciju.

Znanstvena analiza iz 2008. godine došla je do zaključka da, unatoč širokoj medijskoj pokrivenosti, postoji malo znanstvenog materijala o konceptu Stockholmskog sindroma. Konkretno, nisu se mogli identificirati jasni dijagnostički kriteriji.

Stoga Stockholmski sindrom nikada nije bio naveden u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje.

U općoj uporabi, izraz se fokusira na pozitivnu vezu između talaca i otmičara. Mediji pružaju dojam da su taoci često pogođeni takvom traumatskom reakcijom, a posebno žene, iako se to ne može empirijski dokazati.

Osobito se u tabloidima stječe dojam da postoje simptomi koji bi se mogli sažeti kao štokholmski sindrom.

Međutim, postoje i neke klinike koje na svojim mrežnim stranicama službeno navode ovaj sindrom.

Pojam je uvršten kako bi uključio bilo koju vrstu psihološke traume koja uzrokuje vezu između žrtve i počinitelja, koja se također naziva traumatska povezanost. Uz simpatije prema otmičarima i antipatiju prema policiji koja se umiješala u događaje, navode se i simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja.

O uzrocima i pitanju zašto neki taoci reagiraju na opisani način, a drugi ne, ništa se ne zna, a budući da nije prepoznata kao bolest, nema standardiziranih preporuka liječenja.