'Ljude u Mostaru upoznao sam se za vrijeme rata, a znate da su ratna prijateljstva najbolja'

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Da vam budem iskren, u ovih pola godine nisam Mostara ni vidio. Dođem, radim, spavam. To me ispunjava’, kazao je u razgovoru za ‘Tportal’ najugledniji hrvatski neurokirurg Josip Paladino.

U mostarskoj bolnici Paladino nije završio slučajno: prihvatio je poziv ravnatelja Ante Kvesića i podržao njegovu viziju razvoja prave neurokirurške struke i klinike. U početku je malo štekalo s opremom, no na koncu se sve kompletiralo i sada u nju hrle pacijenti sa svih strana. Uz pacijente iz BiH, tridesetak posto pacijenata odnosi se na građane Hrvatske, ali ima i Slovenaca i Srba i Crnogoraca.

U Mostaru su se stvorili uvjeti

''Nisam došao samo da bih imao što raditi, nego zato što zaista osjećam glad i želju za strukom, interes i strast za ulazak u operacijsku salu, a u Mostaru su se stvorili uvjeti – nabavljena je vrhunska oprema, angažirani su sjajni ljudi – i sada imamo osnovicu za vrlo solidan razvoj. Operacijski program zaista je na razini visoke europske klase. I ranije su se ovdje operirali pacijenti zahvaljujući dolascima kolega liječnika iz cijele Hrvatske, no to je bio pokušaj da se u tim uvjetima ljudima pruži najnužnije neurokirurško zbrinjavanje. Strateška odluka ove bolnice bila je da se ustroji pravi ekspertni pogon te je angažirano sedam neurokirurga i pokriva se cijeli dijapazon bolesti – od neurokirurških bolesti u dječjoj dobi, preko problema krvnih žila i tumorske kirurgije, do degenerativnih bolesti kralježnice i traumatoloških ozljeda glave, kralježnice i središnjeg živčanog sustava. Zadatak je bio dignuti kvalitetu, proširiti dijapazon i napraviti iskorak na višu razinu'', kazao je Paladino.

''Osobno neću živjeti i raditi vječno, ali dok sam u prilici pomoći svojim angažmanom, to ću svakako učiniti. Imamo i zadatak etablirati ljude, da mladi liječnici steknu iskustvo i samostalno se razvijaju. I kod njih sam prepoznao strast: događalo se da u salu uđemo u 11 sati ujutro i radimo sve do pet ili šest sati ujutro, a da nitko ni ne pomisli povući se. Uvjeti su dobri – evo, dvojica kolega koje smo ovih dana uputili u New York i Munster uvjerili su se da ova bolnica ni po čemu ne zaostaje – a već nakon šest mjeseci rekao bih da su dijapazon bolesnika, složenost zahvata i ishodi liječenja zaista zadovoljavajući'', ne skriva Paladino zadovoljstvo.

Radi ‘non stop’

Paladino je prije godinu dana prestao raditi na zagrebačkom Rebru, na kojem je odradio punih četrdeset godina staža. Uskoro nakon toga prihvatio je angažman u SKB Mostar.

''S ljudima u Mostaru upoznao sam se za vrijeme rata, a znate da su ratna prijateljstva najbolja i najčvršća. Na Rebru sam pošteno pokušavao pomoći da se neurokirurški slučajevi iz ove regije primaju i rješavaju, pa je bilo logično da se angažiram i pokušam pomoći kada se ovdje ukazala potreba. Sve drugo bio bi grijeh nečinjenja'', kazao je Paladino za Tportal.

Paladinova dob bila je, navodno, glavni razlog za to što nije mogao nastaviti s radom na Rebru. Ovaj neurokirurg je u fizičkoj i mentalnoj kondiciji koja bi sasvim sigurno posramila prosječnog mladića – jedan tjedan provede radeći u Poliklinici Radiochirurgia u Svetoj Nedjelji, drugi u Mostaru, i tako iz tjedna u tjedan i iz mjeseca u mjesec. Uskoro će napuniti 69 godina.

Što je još važnije, pristupa poslu s vidljivim entuzijazmom, o njemu govori vrlo strastveno i očito je da ga ništa drugo ne može toliko motivirati. Dakako, mimo Hajduka, o kojemu se svako malo raspituje. Primijetili smo i da nalaze ispisuje isključivo kemijskom olovkom splitskog kluba.