Moguće je raditi na prevenciji moždanog udara

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svjetski dan moždanog udara obilježava se 29. listopada svake godine s ciljem ukazivanja na njegovu učestalost, simptome i prevenciju.

Moždani udar je jedan od najčešćih uzroka smrti te vodeći uzrok invaliditeta u svijetu.

Rezultati Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) prije dvije godine su pokazali da u svijetu bude pet milijuna moždanih udara na godišnjoj razini (540.000 u Europi, 500.000 u Sjedinjenim Američkim Državama, a ostatak u ostalom dijelu svijeta).

Ipak, postoji čitav niz radnji koje čovjek može poduzeti kako bi preventivno djelovao.

Vrste i simptomi moždanih udara

Prof. dr. Azra Alajbegović, specijalista neuropsihijatar, koja se neurologijom bavi nekoliko decenija, u razgovoru za Anadoliju govorila je o moždanom udaru, njegovim uzrocima, simptomima i prevenciji.

Pojašnjava kako se sama neurologija bavi oboljenjima perifernog i centralnog nervnog sistema i mišića pri čemu centralni nervni sustav čine mozak i kičmena moždina, a periferni nervni sistem čine periferni nervi i korjenovi koji izlaze iz kičmene moždine.

”Moždani udar je jedno vrijeme bio, mogla bih s pravom reći, vodeća patologija na odjeljenjima na kojima sam radila zato što se radi o naglo nastalom poremećaju moždane funkcije koja na kliničkom planu daje, kako to kažemo, žarišnu neurološku disfunkciju. Zapravo, moždani udar je jedan poremećaj koji nastaje u arterijskoj cirkulaciji mozga, na različite načine i taj dio mozga prestaje da bude opskrbljen kisikom i hranjivim materijama i vrlo brzo dolazi do smrti moždanih stanica i trpljenja drugih okolnih moždanih stanica, tako da na kliničkom planu imamo čitavu jednu šaroliku lepezu neuroloških simptoma'', kaže dr. Alajbegović.

Dodaje kako, ono što najčešće dovodi pacijente s moždanim udarima na kliniku su motorne slabosti ekstremiteta, poremećaj govora, glavobolja koja je do tada iskustveno nedoživljena, povraćanje, epileptički napadi, poremećaji ravnoteže i poremećaji artikulacije.

Ističe kako pacijent s moždanim udarom ima različitu simptomatologiju ovisno o tome kako nastaje moždani udar.

Naime, moždani udar može nastati na dva načina.

Jedan način je kada pukne krvna žila odnosno nastane ruptura krvne žile u glavi i ovisno od toga da li se krv skupi u moždanom tkivu (intercerebralno krvarenje – hematom).

Ako dođe do pucanja krvne žile u jednom specifičnom prostoru koji se zove subarahoidalni prostor, onda dolazi do subarahoidalnog krvarenja. Takvih moždanih udara ima od 15 do 20 posto.

Drugi tip moždanih udara nastaje kao posljedica začepljenja krvne žile lokalno, kao tromboza ili se krvna žila ”začepi” ugruškom koji je došao s periferije, a periferija mogu biti srčana ušća ili aterosklerotski plakovi na krvnim žilama glave i vrata.

Ovakvih moždanih udara, koji se nazivaju ishemični moždani udari, ima oko 80-85 posto.

Ako nastaju kao rezultat tromboze to su trombotični moždani udari, lokalno postoji tromb, a ako nastaju kao posljedica začepljenja nekoaguluma koji je došao s periferije, riječ je o emboliji, odnosno došlo je do začepljenja nečim što je krvotokom došlo do krvne žile koja nije mogla da propusti, figurativno kazano, u jednom dinamičko-fizičkom smislu taj koagulum doveo je do začepljenja i taj dio mozga, koji je snabdijevala arterija ''ispao iz funkcije''.

Ovisno o tome gdje se nalazi izljev, tromb ili koagulum koji je došao, postoji klinička manifestacija moždanih udara.

''Ova krvarenja su najčešće praćena naglim povećanjem pritiska unutar lobanje. To se zove povećani intrakranijalni pritisak i imaju nekoliko osnovnih simptoma: glavobolja, povraćanje, određeni znaci na oku i epileptični napadi iza kojih nastaju određeni ispadi. Najčešći su ispadi motornih ili ispadi senzibiliteta, ispadi ravnoteže, ispadi govora, i nekih drugih funkcija. Što se tiče ishemijskih moždanih udara, oni nisu tako često povezani sa gubitkom svijesti niti su tako često povezani s glavoboljom i povraćanjem, zato što kod njih najčešće nema tog naglog povećanja pritiska u lobanji, kao što ima kad pukne krvna žila i kada se izlije određena količina krvi, a lobanja je nestišljiva i krv nema gdje da stane'', navodi dr. Alajbegović.

Primarna i sekundarna prevencija

Dodaje kako tako dolazi do kompleksnog patofiziološkog mehanizma u kojem zapravo strukture iznad pregrade koja odvaja veliki mozak od malog mozga ''trpe'', a kao rezultat toga dolazi do ''kliznuća'' određenih dijelova mozga iznad tog ''šatora'' koji dijeli veliki od malog mozga. Kao posljedica tog skliznuća (hernijacije) dolazi do tamponade odnosno pritiska na moždano stablo, a ono je centar svijesti, što dovodi do poremećaja svijesti.

Pojašnjava kako tako da zapravo ishemični moždani udari nisu tako često povezani s poremećajem svijesti, iako mogu biti, ako se recimo ''začepi'' velika krvna žila ili ako čitava jedna hemisfera, odnosno polovica, mozga bude zahvaćena.

Osvrnula se i na kontralateralnu prezentaciju centara motorike, senzibiliteta i nekih drugih neuroloških funkcija odnosno desna polovica mozga je odgovorna za lijevu stranu tijela i obrnuto.

Kod dešnjaka lijeva polovica mozga je odgovorna za govor, a kod ljevaka druga polovica mozga.

''Tako da pacijent ima slabost desne ruke i slabost desne noge, to se zove proporcionalna slabost, ali može imati slabost jedne strane tijela s prevagom slabosti ruke, koja može biti potpuno oduzeta, a noga srednje ili blago, ili oduzeta noga, a srednje ili blago ruka. Tako da je taj motorni ispad ono što pacijenta najčešće dovodi liječniku kod ishemičnih moždanih udara, a kod hemoragičnih moždana udara, odnosno kod krvarenja to su dramatične kliničke slike u kojima izuzetno veliki broj pacijenata nažalost ni ne stigne do prve zdravstvene ustanove, bolnice ili kliničkog centra jer završi letalno. Smrtnost kod ovih moždanih udara koji nastaju kao ruptura odnosno kod hematoma je do 70 posto, a smrtnost kod ishemijskih moždanih udara je obrnuto, kod njih je smrtnost 30 posto'', rekla je Alajbegović.

Pojašnjava kako brza reakcija teoretski može spasiti život, ali sve zavisi od krvne žile koja je inkorponirana u taj mehanizam začepljenja ili mehanizam rupture.

Ako je mala krvna žila ili malo krvarenje, onda postoji niz tehnika koje se rade.

''Ishemični moždani udari se uglavnom liječe konzervativno, a hemoragijski moždani udari se liječe operativno i konzervativno, ovisno o nalazu na neuroimaging tehnikama'', pojasnila je dr. Alajbegović.

Istaknula je kako je moguće utjecati na moždani udar u smislu prevencije. Postoje primarna i sekundarna prevencija moždanih udara.

Primarna prevencija je prevencija kod ljudi koji nisu ranije doživjeli moždani udar, a sekundarna kod ljudi koji su imali moždani udar, ali su prošli relativno dobro ili s razlitičitim stepenom onesposobljenja.

Prevencija primarnih moždanih udara je prevencija djelovanja na takozvane promjenjive faktore rizika za moždani udar zato što moždani udari imaju promjenjive i nepromjenive faktore rizika. Nepromjenjivi faktori rizika su biološka starost i genetski obrazac.

''Možemo mijenjati stil života, brinuti o pritisku, možemo brinuti o šećernoj bolesti ako je imamo ili pokušati da napravimo čitav niz preventivnih radnji kako bi, ako smo genetski opterećeni na šećernu bolest tip 2, tu šećernu bolest dobili kasnije, a na ranije. Možemo ne pušiti, možemo probati zdravo živjeti, dovoljno spavati, naučiti tehnike savladavanja stresa na način da nam ne oscilira pritisak, masnoće, da pokušamo živimo tzv. Health style. Mnogo moramo voditi računa o fizičkom zdravlju, ali i mentalnom zdravlju'', ističe dr. Alajbegović.

Šetnja i mediteranska ishrana

Smatra da bi bilo veoma dobro da se dnevno šeta pola sata, stil prehrane bi trebao biti adekvatan. Savjetuje unošenje što više antioksidanasa, pokušati dva do tri puta tjedno jesti mediteransku prehranu - ribe bogate nezasićenim masnim kiselinama (skuša, srdela, haringa i losos), jesti manju količinu orašastih plodova, piti tri šoljice zelenog čaja ili dvije šoljice kafe dnevno, kockica ili dvije crne čokolade s 70 posto supstanci bogatih željezom…

”Važno je da uskladimo vlastiti život s vlastitim stilom, vlastitim potrebama i vlastitom ličnošću. Najgore od svega je kad čovjek sam sebe ne poznaje, ili u sebi vidi ono što nije ili kada vidi ono mnogo gore nego što jeste. Mora čovjek znati samog sebe“, nasglašava dr. Alajbegović.

Pojasnila je kako oporavak nakon moždanog udara traje veoma dugo, ali je direktno proporcionalan stepenu oboljenja. Dio pacijenata čak i ne zna da su imali moždani udar dok ne odrade dodatne pretrage. Takvi pacijenti trebaju provoditi sekundarnu prevenciju.

''U primarnoj prevenciji, ako je masnoća normalna ne trebaju da uzimaju sredstva za obaranje masnoće, ali u sekundarnoj prevenciji, čak i kad su normalne vrijednosti holesterola, triglicerida i faktori rizika ili arterogeni indeks povećani, oni trebaju da uzimaju statine, supstance koje obaraju masnoće da bi na neki način usporili dalji proces arteroskleroze'', cijeni dr. Alajbegović.

Oporavak

Oporavak može biti potpun, djelomičan, nepotpun, i gotovo nepostojeći. Bitno je raditi s pacijentom, od prvog trenutka do skoro kraja života.

Osvrnula se i na fenomen neuroplastičnosti – fiziološki fenomen u kojem izgubljenu funkciju, teoretski može nadoknaditi neki drugi dio mozga za koji neurofiziolozi, neurolozi trenutno nisu sigurni koji su dijelovi mozga s fenomenologijom neuroplastičnosti. Naime, dugo vremena se smatralo da moždana masa, odnosno moždana ćelija se ne može regenerisati, ali nova istraživanja pokazuju da se moždana ćelija može oporaviti, odnosno regenerirati, ali ne može preživjeti i ne može preuzeti funkciju one ćelije koju je zamijenila.

''Treba pacijenta ohrabriti, treba s pacijentom raditi i što više aktivirati u subakutnoj fazi moždanog udara ili unutar mjesec, dva, tri, šest mjeseci, da taj period adaptacije bude što kvalitetniji pri čemu, ako je pacijent izgubio određeni dio svojih sposobnosti, moramo pacijenta naučiti da koristi ono što mu je ostalo. Ne možemo pacijenta pustiti da sada, ako ne može da koristi lijevu ruku, ili nogu, trajno sjedi u kući i 'kuka' nad sobom i plače. Imamo ljude koji su izvanredno s tim deficitom oporave i socijalno i radno se rehabilitiraju'', navodi dr. Alajbegović.

Ukazala je na značaj podrške obitelj pacijent, ali i uže i šire zajednice.

Alajbegović pojašnjava kako što se tiče BiH, nema registra oboljelih od moždanog udara iako svaka ustanova koja se bavi liječenjem moždanog udara i primanjem tih pacijenata ima svoju statistiku. Međutim, ti podaci se odnose samo za tu ustanovu, a ne za šire područje.

Ipak, zbog ovakvog ustavnog uređenja nije moguće imati kvalitetne statističke podatke.

Prof. dr. Azra Alajbegović duži niz godina radila je kao liječnik u jedinici intenzivne njege Odjeljenja urgentne neurologije Neuruloške klinike Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS). Dr. Alajbegović je radila i na Odjeljenju opće neurologije, a u dva mandata bila je i direktorica neuropsihijatrijske discipline.