Azija se širi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

George Town, jedini velegrad u malezijskoj državi Penang mjesto je gdje se odvija sukob između lokalnih ribara i investitora koji grad šire na način da "nasipavaju" novo kopno. "Ovdje sam nekada po plaži rukama skupljao rakove, a ribe je bilo koliko ti srce zaželi", kaže ribar Mohd-Ishak Bin Abdul Rahman za New York Times.

Za "smrt oceana" krivi nove stanove koji su niknuli na gotovo kilometru kvadratnom umjetnog poluotoka koji je nasipan u sklopu projekta koji se zove Seri Tanjung Pinang 1 (STP1) koji "donosi okus novog azijskog moderniteta u nekada ruralni predio na rubu George Towna", prenosi Express.hr.

No taj je "modernitet", kaže 72-godišnji Mohd-Ishak, potjerao i sve ribe te ozbiljno ugrozio lokalne zajednice. On je svojevrsni plemenski vođa ribarskog sela Tanjong Tokong od 100 kuća koje su sagrađene prije nekoliko desetljeća. Na čelu je i pokreta lokalnih ribara protiv građevinskih projekata koji im "oduzimaju pravo na zaradu, rad i život".

S jedne su strane, piše New York Times, tradicionalno tetovirani ribari koji sjede u plićaku na svojim plastičnim stolcima, ispred derutnih građevina u kojima žive već generacijama, a s druge strane zaljeva nalaze se visoke, luksuzne zgrade, trgovački centar, irski pub i nasade palmi, sve poluprazno jer potražnje nema koliko i ponude.

Drugi dio STP projekta već je krenuo. Kineska kompanija već je na gradilište dovela opremu i ljude te bi za 15 godina iz mora trebalo "izrasti" još barem četiri kilometra kvadratna poluotoka za gradnju luksuznih apartmana. Nakon završetka čitav bi projekt trebao vrijediti preko četiri milijarde dolara.

Kineske su firme diljem Azije pokretači ovakvih projekata. S vrlo malo brige i pažnje za lokalno stanovništvo i ekosustave i samo zaradom na pameti Kinezi u Vijetnamu i Kambodži potapaju doline, nasipaju more i grade tvornice u isto vrijeme raseljavajući lokalno stanovništvo bez da ih se na bilo kakav način osigura ili "isplati".

Sama tradicija nasipanja mora nije ništa novo, posebno ne u Kini, Japanu i Hong Kongu. I njujorški Battery Park je do neke mjere nastao na taj način, a i Monako svoj skučeni prostor povećava širenjem u more. No nigdje to nije doseglo megalomanske proporcije kao u Aziji gdje se grade otoci, poluotoci, nadograđuju obale radi industrije, gradnje vila ili luke.

Na kineskoj je obali "stvoreno" oko 700 kilometara kvadratnih zemlje, što je otprilike veličine Singapura. I to sve u razdoblju između 2006. i 2010. godine. Eko grad Caofeidian kojeg je 2006. tadašnji predsjednik Hu Jintao nazivao "obećanim gradom" veličine je dva Los Angelesa. Čak sto milijardi dolara kasnije Caofeidian je grad duhova.

Sama Kina je nakon tog projekta malo "ohladila" te je donesen zakon prema kojem zakonodavci moraju procijeniti da se ne nanosi trajna šteta okolišu prije no što neki projekt dobije zeleno svijetlo. No, ostatku Azije se trend, čini se, sviđa. U Maleziji se gradi i grad za 700.000 osoba u Johoru, Filipini od mora "oduzimaju" gotovo četiri kilometra kvadratna za novi dio Manile, Kinezi u Kambodži također "nasipavaju" more, a Dubai je od toga stvorio, kaže New York Times, umjetničku formu.

Nedostatak krucijalne sirovine, pijeska, regiju redovito dovodi na rub konflikta. Malezija, Indonezija, Kambodža i Vijetnam već su zabranili izvoz pijeska, a crno tržište koje vode kriminalni sindikati vrijedi milijarde dolara. Neki su otoci u Indoneziji doslovno nestali, utrpani su na kamione i brodove.

Stari centar George Towna je na listi UNESCO-ve svjetske baštine, te su od tada narasle cijene nekretnina i zemljišta. "Penang je opsjednut time da naprave novi Hong Kong ili Singapur, a na 70 posto brdovitog terena se ne može graditi zbog opasnosti od klizišta. Jedino što su mogli bilo je okrenuti se prema moru", kaže filmaš Andrew Ng Yew Han koji prati razvoj grada. Golemi profit je, kaže, gotovo zagarantiran.

"Ako ste sigurni da možete prodati zemljište ili nekretnine po visokoj cijeni, a s obzirom da se nalaze uz more, vjerojatno je da možete, onda je ovo mnogo bolje od gradnje na postojećoj zemlji. Omjer uloženog i profita je puno povoljniji, ali se postavlja i pitanje uništavanja habitata, ekosustava i onda posredno ostatka stanovništva", kaže arhitekt Matthias Bauer koji je radio na sličnim projektima diljem Azije.