Je li nedostatak novca dobar izgovor?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U svim javnim sektorima od zdravstva, kulture, javne uprave, policije, obično dolaze pritužbe da je njihova kadrovska neefikasnost i nedostatak kompetencije izravna posljedica nedostatka sredstava. U demokraciji smo naviknuti da razne skupine kukaju na manjak novca kao jedinu prepreku koja ih priječi da postignu izvrsnost u obavljanju svoga posla.

Novca fali kulturi, socijali, zdravstvu, vojsci, javnoj upravi… Broj radnika uposlenih u državnim firmama je u potpunosti „opravdan“, te su čak primjetne i razne oblasti u kojima je kadrovski deficit i više nego očit, s obzirom na količinu „posla“ koju zaposlenici koje plaća država obave na dnevnoj osnovi. Naravno da se šalimo, nitko pri zdravoj pameti ne može nijekati činjenicu o višku zaposlenih u raznim javnim sektorima. Međutim, čak kad bi na trenutak tolerirali višak zaposlenih, kao veći problem se nameće njihova (ne)produktivnost, opet napominjući da naravno postoje izuzeci, vrijedni i kvalitetni profesionalci uz koje se šlepaju neradnici. Jedna od glavnih prepreka napretka je mantra koja se udomaćila u glavama većine radnika koje država plaća, a ona glasi “uradi manje za više”. U cilju prevencije daljnjeg propadanja (da ne budem preoptimističan i spomenem napredak) potrebno je u potpunosti preokrenuti shvaćanje i početi raditi više za manje. Ne, nije šala. Tako je već godinama u privatnom sektoru, ali nemaju svi tu privilegiju da rade poslove u oblastima nad kojim država ima monopol.

Više za manje

Kako objasniti da netko može “više za manje”, a netko se žali čak i kad odradi “manje za više”? Ono što vidimo u praksi posljedica je ridikulnog sistema koji omogućava kršenje zakona, ali kao da je to nešto novo i čudno u ovoj zemlji. Kako to izgleda? Odluka koja se donese na federalnom nivou, obvezujuća je na kantonalnoj razini. Međutim, kantoni mogu nonšalantno odbiti da poštuju određene odluke (kršenje zakona), pravdajući se nedostatkom sredstava za provođenje određenih zakona, odredbi i odluka. Mada se donekle može razumjeti stav kantona po tom pitanju (određeni kantoni raspolažu s mnogo više novca od drugih), zanimljivo je proučiti situaciju s kantonima koji su donekle u približnoj situaciji kada je u pitanju količina novca na raspolaganju za zdravstvo. Najbolji primjer koji objašnjava paradoks ovakve situacije je usporedba Hercegovačko-neretvanskog kantona sa Unsko-sanskim. Oba kantona raspolažu s oko 80 milijuna maraka, dok Unsko-sanski prednjači po broju stanovnika. Što ilustrira da su po potencijalu pružanja zdravstvene usluge za ugrožene kategorije u otprilike sličnom položaju.

Kako onda objasniti da su u Unsko-sanskom kantonu plaćanja participacije oslobođeni čak osam ugroženih kategorija (od zakonom predviđenih 15), dok su u Hercegovačko-neretvanskom kantonu plaćanja oslobođeni samo trudnice i teško oboljeli? Znači li to da Zavod za javno zdravstvo Unsko-sanskog kantona ima neusporedivo bolji menadžment od Zavoda za javno zdravstvo HNŽ-a, ili je nešto drugo u pitanju? Kao lokal patriot volio bih da je nešto drugo u pitanju, ili da su nam možda predočeni krivi podaci.

Lokalni i globalni primjeri dobre prakse

Svijet je globalno selo, dobra rješenja i inovacije u raznim oblastima lako je uočiti, te ih pokušati primijeniti (uz određene prilagodbe) na lokalnom nivou. Brojne zemlje su voljne da pomognu i predlože mogućnosti za poboljšanje kvalitete, produktivnosti i modela financiranja zdravstva. Siguran sam da je suradnja već i ostvarena na raznim područjima, te naravno postoje i brojna poboljšanja i dostignuća u oblasti domaćeg zdravstva koje treba pohvaliti. Na županijskom nivou imamo nekoliko bitnih novina, primjerice integrirani zdravstveni informacijski sustav, etičku liniju, mogućnost on-line provjere zdravstvenog osiguranja i odabranog obiteljskog liječnika… Bitno je pohvaliti i naglasiti još jedan izvrstan uspjeh. Naime, mostarski su liječnici bili prvi u svijetu koji su implementirali poseban aparat za liječenje reumatornog artritisa. Pozitivnih stvari itekako ima, što naravno ne znači da treba ignorirati negativnosti, jer u tom slučaju ostat ćemo i dalje daleko iza onih najuspješniji zdravstvenih sustava.

U svijetu su brojni primjeri zemalja koji imaju uspješne zdravstvene sustave. Nizozemska je jedna od zemalja koja je pronašla veoma dobar pristup poboljšanju zdravstva. Bitan segment tog uspjeha je uključenost pacijenata u kreiranje zdravstvene politike, što bi inače trebalo biti praksa u svim državama. Nizozemci uspješno balansiraju potrošnju u zdravstvu, te postižu zadovoljstvo pacijenata uslugama, uz promoviranje prava pacijenata u javnosti. I EU je angažiranost pacijenata i njihov pritisak na zdravstveni sustav prepoznala kao jedan od najbitiniji faktora razvoja zdravstvenih politika.

Veoma zanimljiv primjer uspješnosti je i njemački zdravstveni sustav. On je izrazito orijentiran prema pacijentima i njihovim potrebama, te je za brojne analitičare još uvijek do kraja nejasno kako je obim pružanja zdravstvenih usluga tako velik, uz zadržavanje relativno prihvatljivih troškova. Odgovor može biti jednostavan, germanska radna etika.

Singapur je jedan od najboljih primjera uspješnog zdravstvenog sistema. On je jedinstven među razvijenim državama po dobrim pokazateljima u oblasti zdravstva, unatoč relativnom malim izdvajanjima i troškovima. Dio ovog uspjeha može se pripisati dobrom načinu financiranja zdravstva, kombinaciji individualne odgovornosti i ciljanih poticaja. Potrošnja na zdravstvo je u 2000. godini iznosila 3% BDP-a. Ni danas pokazatelji nisu nimalo slabiji, te je Singapur i dalje u samom vrhu po kvaliteti zdravstvenog sistema.

Inovacija, produktivnost, kvaliteta

Informatizacija i inovacija su preduvjeti za budući uspješan razvoj zdravstvenih sustava. Mogućnosti u tehnologiji i razvoju softvera pružaju platformu za razvoj produktivnosti i kvalitete u oblasti pružanja zdravstvenih usluga. Mnogi nedostaci i problemi unutar sustava mogu biti riješeni uporabom tehnoloških inovacija, naravno pritom moramo istovremeno voditi računa i o profesionalnom razvoju kadrova kroz dodatna educiranja.

Činjenica je da brojna relevantna istraživanja pokazuju da zaposlenici u sektoru zdravstva u nekim zemljama rade mnogo više od onih u nekim drugim zemljama, to je neosporiva činjenica. Sve ovo nas dovodi do zaključka da je moguće povećati efikasnost i kvaliteta u oblasti zdravstva, te da novac nije uvijek isključivi razlog lošeg stanja unutar sektora javnog zdravstva. Stvari su jednostavne, dok neki traže opravdanja, drugi traže rješenja.

*PravaPacijenta.ba