Je li pred nama smrt povijesti?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Digitalno doba omogućilo nam je da komuniciramo nikad brže, da slušamo glazbu i gledamo video sadržaje donedavno neslućenim brzinama i lakoćom dostupnosti, ali ipak se postavlja pitanje – nosi li nam digitalno doba ujedno i kraj povijesti? Danas kada je sve digitalizirano i smješteno unutar beskrajnih nizova nula i jedinica, nije li naše znanje i naše kolektivno pamćenje u nikad većoj opasnosti? Zamislite svijet za nekih deset ili dvadeset godina kada se digitalno uvuče u sve pore našeg postojanja, kada će na račun digitalnoga automobili voziti samostalno, a naš frižider čitati naše misli, ili barem znati pogledati u naš želudac? Što bi se dogodilo kada bi najednom sve te jedinice i nule u beskrajnim nizovima jednostavno nestale bez mogučnosti povratka? A s njima i čitavo naše znanje koje smo prepustili digitalnom dobu. BBC je pokušao dati odgovor na to pitanje još prošle godine u članku pod naslovom "Does the digital era herald the end of history?"

Džaba ste krečili!

Naime, od davnina se čovjek trudi sačuvati za naredne naraštaje barem nešto od svog vremena, jer usmena predanja bila su oduvijek nepouzdana i njihova vjerodostojnost varirala je već nakon što se unutar jedne generacije prenijela „ s koljena na koljeno“. Već u trećem ili četvrtom koljenu bi nekadašnja istina prerasla u legendu kojoj je svaka generacija dodala nešto svoje. Drugim riječima, nekadašnja istina, ako je to uopće i bila, pretvorila bi se u neistinu ili bi bila preuveličana do groteske.

Zato se pokušalo zapisivati na nečemu trajnom, poput stećaka, voštanih ploča, kamenih ploča. Neki zapisi u pećinama preživjeli su čak 40.000 godina! Ljudska težnja da zapiše svoje znanje i postojanje za iduće naraštaje, ali i unutar jedne generacije olakša komunikaciju,  dovela je do pronalaska načina da se dobije pergament, papirus, a na kraju krajeva i stari, dobri papir. Izumljeno je tiskanje, pojavile su se fonografske ploče, poslije njih i filmska vrpca. Knjige su smještene u biblioteke, zvučni zapisi u fonoteke, filmovi u filmoteke.

Virusi prijete izbrisati pamćenje

A onda se pojavila digitalna tehnologija. Ispočetka stidljivo, ali od osamdesetih naovamo sve se krenulo digitalizirati. Filmovi, knjige, glazba, sve prelazi u sferu digitalnog, pod etiketom spašavanja njihovog prvotnog fizičkog oblika za naredne naraštaje. Sve novo što nam se događa, događa se i pamti digitalno.

Međutim, digitalna varijanta katastrofe koja je pogodila Aleksandrijsku biblioteku, kada je u požaru 48 godina p.n.e, izgorjelo gotovo čitavo znanje staroga svijeta, nije nemoguća. Čak što više, opasnost je razmjerno velika.

EMP (elektro-magnetski puls) nastao aktiviranjem atomske bombe, dovoljan je da poništi  čitavu leektričnu mrežu na planeti, čime bi čovječanstvo ostalo bez ikakvog dodira sa svojim digitaliziranim sadržajima. Bilo kakva prirodna katastrofa velikih razmjera učinila bi isto. Jednom rječju – nestane li struje u bliksoj budućnosti, postoji velika mogućnost da naše znanje ostane zauvijek zarobljeno i nedostupno onima koji prežive.

Čak i najobičniji "ultimativni računalni virus" koji bi se proširio internetom  je potencijalna opasnost koja bi mogla učiniti digitalne datoteke nefunkcionalnima, isto kao što se čovječanstvo boji da će jednoga dana pravi virus za koji nemamo odgovor u medicini poharati ljudski rod.

Zatvaramo krug i krećemo ispočetka?

No, ni tu nismo stali sa prijetnjama digitalnim izvorima znanja. Zastarjelost je još jedan veliki problem. Jedan broj podataka, od danas procijenjenih više od 50 trilijuna gigabajta podataka na svjetskoj razini, nalazi se na zastrajelim floppy diskovima ili CD-ovima sa sumnjivim rokom trajanja, koji nisu dobro klassificirani, niti se čuvaju kako treba. Jedan od „otaca interneta“, Vint Cerf, dopredsjednik Googlea tvrdi da ljuski rod ne čuva digitalne podatke kako bi trebao i drži da je veoma moguće da bi gubitak jednog dijela podataka mpogao napraviti velike probleme. Budemo li se nemarno ponašali prema našim arhivama, veoma je moguće da uđemo u svojevrsno digitalno mračno doba, kakvo je nastupilo u Srednjem vijeku, nakon što su stare knjige naprosto nestale ili izgorjele.

Doći će vrijeme kada možda više neće biti lasera za čitanje CD-ova, kao što danas na kompjutorima ne postoji način da čitate floppy disk, a nikada ne smijemo isključiti ni fatalnu katastrofu koja bi nam električnu energiju učinila nedostupnom. BBC tvrdi da bi u takvom slučaju, čak i ako preživimo, veoma brzo zaboravili sve što smo znali. Posebno ako ne budemo znali vladati skladištenjem i očuvanjem digitalnih, ali i fizičkih artefakata u budućnosti.

Naredni naraštaji bi, u najgorem scenariju, ostali bez našeg prethodnog znanja i morali bi apsolutno sve ispočetka. To znači da bi počeli opet od pećinskih crteža. A i to tek ukoliko budu znali kako zapaliti vatru bez upaljača, jer bez toga neće imati ugarak kojim bi nešto napisali na svodu špilje. Znate, nakon moguće katastrofe, neće imati interneta, niti će kompjutori raditi, pa će biti teško izguglati kako se to sve radi.