Jesmo li izgubili ''odgojno'' iz ''odgojno obrazovnog sustava''?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Odgoj? Jaka riječ, ustat' pa izgovoriti. Ali kada se odgoj treba sprovesti u djelo, tada često izgleda da smo zakazali. Pa onda od muke prebacujemo odgovornost jedni na druge, tko bi trebao da u konačnici odgaja dijete? Škola ili kuća, roditelji ili učitelji, a dok se smislimo i istjeramo pravdu na konac dijete je odgojila ulica...

Često čujem starije: susjede, poznanike, a baku da i ne spominjem, u naš vakat nije ovako bilo... Lijepa šipka, ja bi mu pokazala što meni neće ustati, učitelj je sve i sve, šta on kaže to tako mora biti  i još na tisuće takvih situacija. Nije ni šipka rješenje da dijete odgojimo u jednu odraslu zdravu osobu. A kako danas stvari stoje, gledajući sa strane meni koja nemam dijete, izgleda kao da je dijete jedna nogometna lopta, sredstvo za postizanje osobnih ciljeva.

Pa ako dijete nauči ustati starijem u školi, 1:0 za učiteljicu. Ako neće da ustane, tada su roditelji sebi zabili  autogol. I tako iz sata u sat, iz dana u dan i onda se često pitamo zašto je dijete takvo, a ovamo se bitke vode oko golova je li to trebalo naučiti u školi ili kod kuće. Čiji je zadatak bio da dijete izraste u osobu koja poznaje, prihvata i poštuje norme odgoja, obitelji kao primarne i osnovne ćelije društva ili škole kao ODGOJNO obrazovne ustanove?

U posljednjih 9 mjeseci sam zaključila, opet i iznova, da roditelji i učitelji treba da rade zajedno, jer imaju zajednički cilj, cilj koji nije sredstvo, cilj da dijete od njih nauči najbolje moguće stvari, da nauči biti pošteno i odgojeno, da nauči surađivati. Surađivati, pa kada zakaže škola da roditelji pruže ruku i obrnuto, da se nadopunjuju, a ne da prebacuju loptu iz jedne mreže u drugu. Ono što je počelo kod kuće da nastavi u školi. Pozabavimo se djecom, a ne krivcima kada je već kasno.

Nije u svakoj školi tako crno i ne pišem ovo kako bih ocrnila neke roditelje i učitelje. Pišem upravo iz suprotnog razloga. Kako bih JASNO I GLASNO, javno pohvalila roditelje i škole koje su  prepoznali važnost ovakvog djelovanja. O čemu se radi?

Proteklih 9 mjeseci realizirao se projekt ''Program prevencije vršnjačkog nasilja i upravljanja konfliktima u prigradskim naseljima Mostara'' kojeg financira In fondacija – Fondacija za unaprjeđenje socijalne inkluzije djece i mladih u BiH, a implementira Udruženje mladih psihologa.

Kroz testiranje koje je provedeno na kraju školske godine došlo se do zaključka da su učenici poboljšali svoje socio-emocionalne vještine tijekom implementacije SEL programa. Učenici pokazuju manje simptoma stresa i anksioznosti, manje problema u ponašanja, bolju mogućnost održavanja pažnje i koncentracije. Ipak, najviše poboljšanja je došlo u odnosu s vršnjacima gdje više od 30% učenika procjenjuje da su njihove socijalne vještine poboljšane.

Što smo radili? Nismo pričali priče samo o tome kako se ne treba tući. Devet mjeseci razgovarali smo o pozitivnim stvarima, o našim emocijama, prijateljima, o tome što nas čini dobrim osobama, kratko rečeno - radili smo na razvoju socio-emocionalnih kompetencija i pokazalo se zaista uspješno. A tih devet mjeseci sastančili smo i sa roditeljima i učiteljima i pričali i učili svi zajedno o svemu ovome.

Zaključili smo da su roditelji i nastavnici najbolji modeli, najbolji životni učitelji za djecu kada surađuju, kada im pružaju znanje o tome kako biti dobra osoba. Djeca postaju nasilna samo ako se izgubi ova suradnja, ako se životni suradnici jednog djeteta okrenu jedan protiv drugog i dijete ostane prepušteno samo sebi, ulici...