Loše provedena inkluzija: Ne želim da mi dijete bude nesretno

Tekst članka se nastavlja ispod banera

"Moje dijete ide u osnovnu školu za djecu s posebnim potrebama, prebacila sam ga tamo iz redovite i želim reći svim roditeljima, ne, nisam segregator, samo želim najbolje za svoje dijete", kaže Vedrana Š. iz Mostara, majka 14-godišnjeg dječaka Antonija, koji ima lake mentalne i kombinirane smetnje i epilepsiju.

Vedrana priča kako joj je od samog početka prioritet bio da gleda potrebe svog djeteta.

''Sa sedam godina Antonio je krenuo u prvi razred devetogodišnje škole. To se zvalo po prilagođenom programu, ja sam mu bila asistentica jer sam završila pedagogiju i moram reći da su ga djeca izvrsno primila. Učiteljica je maksimalno davala sve od sebe, a ja sam se trudila uvijek biti malo dalje da on manje osjeti moju prisutnost'', priča nam Vedrana, govoreći kako je nakon nekog vremena shvatila da je njen sin frustriran na nastavi, piše Diskriminacija.ba.

''Jednom je učiteljica rekla: Sad će nam teta Vedrana pročitati priču, a on je ustao i počeo plakati. Rekao je: Neće meni mama u školi čitati priču. To je dijete koje razmišlja, vidi i osjeti, i pita zašto je drugačiji od druge djece, i zašto mu je mama tu'', priča Vedrana o trenutku u kojem je shvatila kako njeno dijete nije bilo zadovoljno u školi.

''Jedna stara učiteljica iz te škole mi je govorila kako je moj sin kandidat za redovite škole. Na nagovor nekih roditelja, prijatelja i stručnjaka smo zapravo i probali s redovitom nastavom. Uradili smo kategorizaciju, ustanovilo se da je moj sin kandidat za školu za djecu s posebnim potrebama, i odlučili smo prebaciti Antonija. Roditelji su htjeli pisati peticiju da Antonio ostane, jer djeci je zaista bilo žao što ide, ali ja sam rekla: Ne, neka ide, jer nije bio sretan u školi.''

Kada je krenuo u osnovnu školu za djecu s poteškoćama u razvoju, postao je sretan i zadovoljan, kaže Vedrana.

''On je postao sretno i zadovoljno dijete. U toj školi su manji razredi, individualan je pristup, dijete koje i dan-danas, a sad je osmi razred, jedva čeka kad će u školu. Samo pita koji je predmet i što je za užinu'', kaže Vedana, ponavljajući kako je Antonio zaista sretan, a, prema njenom mišljenju, to je cilj svakog roditelja.

''Ono što je meni bitno iz perspektive roditelja i nas putem udruge Vedri osmjeh u kojoj djelujem, a koji se okupljamo s istom problematikom, jeste da dijete, iako s invaliditetom, ima mogućnost najboljeg izbora. Za nekoga je to inkluzija, a za nekoga škola za djecu s posebnim potrebama. Ne može se nešto raditi samo forme radi i radi toga što će drugi reći. Neki nas optužuju za segregaciju, ali može se i obrnuto gledati. Ako je dijete u inkluziji, a ne bilježi napredak - kako to nazvati. Nisu bitne potrebe roditelja već potrebe djeteta, ono treba biti tamo gdje može dati maksimum. Divna je inkluzija, ali ona ne nastaje preko noći, i ona je u ovakvom sustavu teško provediva na kvalitetan način“, upozorava Vedrana, dodajući da je važno da dijete zna čitati, ali je važno i da njeno dijete zna samostalno ustati, samo se spremiti i koristiti WC, piše Diskriminacija.ba.

Napomenula je kako je škola koju pohađa njen sin iz godine u godinu postala sve otvorenija za javnost i učenike drugih škola, upravo radi socijalizacije i druženja. No, bliži se kraj osnovne škole, a Vedrana kaže kako je njoj veći problem što dalje.

''Kod nas, evo, imaju samo tri zanimanja za djecu s posebnim potrebama. Što ako djecu to ne zanima? Što kada Antonio bude punoljetan i završi školu? I suprug i ja radimo, on može imati nekoga tko će boraviti s njim svaki dan, ali opet u ta četiri zida kuće. Neće biti druženja ni socijalizacije. Zato se, evo, mi u udruzi Vedri osmjeh, koja okuplja roditelje i djecu s posebnim potrebama, zalažemo za opstanak dnevnog boravka, gdje se mladi s više od 18 godina mogu družiti i sudjelovati na radionicama.''

''Čovjek treba dugoročno razmišljati o ovakvim situacijama. Što dalje? Što kasnije? Škola je samo jedan segment u cijeloj toj mreži problema. Škola je problem, asistenti jesu problem, svi se nekako izborimo, ali što dalje? Ipak, djeca s posebnim potrebama mogu puno više nego što im se pruža'', zaključila je Vedrana.