Nasilje - sredstvo postizanja političkog cilja karakteristično za BiH

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nasilje kao sredstvo postizanja političkog cilja u Bosni i Hercegovini karakteristika je političke scene u zemlji duže vremena, o čemu svjedoči nova knjiga "Političko nasilje u Bosni i Hercegovini (1918.-1921.)" Enesa S. Omerovića, višeg stručnog suradnika za modernu povijest Instituta za istoriju Sarajevo, koji je i izdavač ove knjige.

U vremenu koje je predmet autorovog istraživanja, prve tri godine nakon uspostave nove države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kao sudionici političkog nasilja, i kao subjekti i kao objekti, javljaju se s jedne strane država i njene institucije, a s druge aktivni sudionici političkog nasilja bile su različite političke stranke i grupacije, društvene organizacije i zajednice, ali i brojni pojedinci različitih političkih uvjerenja i vjerske i nacionalne pripadnosti.

Autor zaključuje da je političko nasilje u BiH jednim dijelom bilo rezultat planskih aktivnosti, a dijelom iznuđeno aktivnostima suprotstavljenih strana, vanjskopolitičkim položajem zemlje, mentalitetom domaćeg stanovništva i drugim okolnostima.

''Možemo kazati da je fenomen političkog nasilja bio itekako prisutan na prostoru Bosne i Hercegovine u vrijeme državnopravnog provizorija te da se javlja u gotovo svim pojavnim oblicima'', naveo je autor.

U međuvremenu, u izdanju Instituta za istoriju izašao je i novi, 14. broj znanstvenog časopisa Historijska traganja. U nizu zanimljivih tekstova ističe se novi rad Marka Pijovića pod naslovom "Još malo o proučavanju 'identiteta' u prošlosti", u kojem se bavi i primjenjivosti genetike u povijesnim istraživanjima.

Ironija cijele priče, navodi Pijović, jeste u tome da se identiteti i identifikacije oblikuju u gibanju, dok bi s druge strane neki autori više od svega htjeli "locirati" neku narodnost, ili neki kolektiv uopće, ili makar pronaći njegov "praizvor".

''Naivno se vjeruje da se pronalaženjem, preciznije rečeno izmišljanjem ovakvih ili onakvih gena (slavenskih, turkijskih i drugih) može pomoći "locirati" neku grupu, neki narod, neki kolektiv u prošlosti. Još se ne shvaća da se to ne može niti će se ikada moći'', stav je autora. Zaključuje da se narodnosti, identifikacije, kulture, svijest, um ne mogu "locirati", niti im se može naći "matično područje" u doslovnom smislu tog pojma.