Pacijente će spašavati zamrzavanjem?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bila je veljača 2015. kad se 25-godišnji Don Smith zafrkavao po povratku sa zabave u susjednom gradiću Tresckowu u svoj gradić MacAdoo u Pennsylvaniji. Hodao je unatraške. I u jednom trenutku pao, razbio glavu, da bi sljedećih devet sati ostao ležati na ulici na temperaturi od -20°C. Kad ga je hitna ujutro napokon pokupila, nisu mu radili ni srce ni mozak. Dva sata su ga polako zagrijavali prije nego što su mu u krvotok upumpali zagrijanu krv, izrazito zasićenu kisikom. I onda, abrakadabra, srce mu je proradilo samo od sebe. Još koji dan poslije, mozak mu je pokazao normalnu aktivnost. Izgubio je, doduše, prste na nogama, kao i male prste na rukama kao posljedicu smrzavanja, ali se za mjesec dana potpuno oporavio.

Tako je išla anegdota o kojoj je izvijestila TV kuća ABC, a na kojoj je Ozy složio temu o mogućnostima primjene pothlađivanja pacijenata kako bi ih se spasilo od umiranja od ozljeda prije nego što stignu do bolnice u kojoj im ozljede mogu sanirati i održati ih na životu. Prije 20-ak godina s takvim su istraživanjima počeli prvo u EU, posebno u Njemačkoj, potom u SAD-u, naposljetku i u Kini gdje se velika skupina liječnika priprema na prvo presađivanje ljudske glave u povijesti. Među najzaineresiranijima za metode pothlađivanja ozlijeđenih svakako su vojske država koje često idu u borbene misije, prije svih SAD-a. U SAD-u su ozljede vodeći uzrok smrti kod građana do dobi od 46 godina.

Izvještaj Nacionalne akademije za znanost navodi da se optimalnom zdravstvenom skrbi eventualno moglo spasiti oko petine umrlih od ozljeda tijekom 2014., odnosno od 147.790 njih oko 30.000. "Bilo je vrlo zanimljivih slučajeva ljudi koji su spašeni, na neki način 'dovedeni nazad' zahvaljujući tome što su bili pothlađeni", kazao je za Ozy pukovnik Tod Rasmussen, direktor Istraživačkog programa saniranja ozljeda iz borbe Ministarstva obrane. Ministarstvo financira i istraživački tim dr. Samuela Tishermana iz Medicinskog centra Sveučilišta Maryland koji je uočio da, od svih ubodnih i prostrijelih rana koje se zaprime u tamošnjoj bolnici, a koje uznapreduju do trenutka zastoja srca, liječnici uspiju spasiti samo 10 posto njih.

Unatoč tome što je bila riječ u pravilu o ozljedama koje medicina danas apsolutno može riješiti. Tishermanov tim je stoga odlučio na 10 takvih pacijenata u hitnoj primijeniti svoju metodu pothlađivanja kako bi ih spasili, te na svakog od njih primijeniti po jednog kontrolnog pacijenta.

Tisherman se takvim istraživanjima bavio još prije 20 godina, a ono što sada rade jest to da pacijentu svu krv zamjenjuju slanom otopinom kojom temperaturu pacijenta ruše na samo 10°C. "Hlađenje smanjuje potrebe tijela za kisikom i cirkulacijom. A metoda neće biti korisna kod pacijenata kojima je srce već stalo, jer kod njih naprosto nije ostalo dovoljno krvi u tijelu", objasnio im je Tisherman.

Time se, nastavio je, postiže to da liječnici, umjesto sadašnjih otprilike pet minuta za spašavanje unesrećenog, odjednom na raspolaganju imaju čitav sat tijekom kojega mogu operirati bez opterećivanja time da će doći do moždane smrti. Nakon što pacijenta stabiliziraju, priključuju ga na sustave održavanja rada srca i pluća, te mu unosom zagrijane krvi zasićene kisikom vraćaju tjelesnu toplinu i izbacuju slanu otopinu iz krvožilnog sustava.

Za takvo zapravo još uvijek eksperimentiranje na pacijentima dobili su čak od FDA izuzeće od obaveze da moraju dobiti pristanak pacijenta ili obitelji. Logika je da je riječ o metodi kojom se zasigurno izrazito povećavaju mogućnosti preživljavanja koje su bez toga vrlo niske, pa je za pretpostaviti da bi unesrećeni sigurno na to pristali. Ali, istraživanje iz 2006. pokazuje da se čak 70 posto ispitanih izjasnilo da ne bi pristali na takvo što. Rasmussen je, međutim, najavio uvođenje takvih metoda u predbolničku obradu u ratnim uvjetima, i to u ambulantama na terenu, kao i u vojnim helikopterima.