Prava pacijenata: Pravo ili privilegija

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Ljudska prava“ su vjerojatno jedna od najpopularnijih sintagmi u povijesti, sudeći po broju pojedinaca koji se pozivaju na njih. Pod ta prava se obično podrazumijevaju pravo na vlastiti dom, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, rad, dostojnu plaću, pitku vodu, internet… Sticanje prava rođenjem? Zvuči jako humano i solidarno, ali često nailazimo na neugodnu šutnju kad se postavi pitanje tko će to platiti i obezbijediti. Još jedno neugodno pitanje se nameće kada želimo detaljnije propitati ta prava. Šta konkretno znači pravo na zdravstvenu zaštitu, ili krov nad glavom (kakav krov)? Kakva je to zdravstvena zaštita, koje sve usluge ona uključuje? U demokraciji postoje ogromni pritisci od strane brojnih društvenih skupina, usmjereni prema državi, koja bi trebala obezbijediti svima prava koja traže. Vlade obično obezbijede svakog pomalo, a nikog dovoljno. Jedan od čestih problema je i potraživanje prava, bez konkretiziranja sadržaja istih. To se može usporediti sa zahtjevom mase na demonstracijama koja želi „bolji život“. Još nije zabilježeno u povijesti čovječanstva da je netko ispunio nekom zahtjev za boljim životim, a pogotovo ne neka vlada.. Definiranje detalja prava obično dovodi do momenta kada potraživači i pružaoci prava uvide koliko to može biti skupo. Tad dolazimo do krize sposobnosti i efikasnosti države, koja očito sve teže izlazi na kraj sa brojnim zahtjevima i glasovima koji su produkt demokracije i potraživanja prava.

Zato postaje očigledno da živimo u vremenu kada se pojedinac mora izboriti za svoja prava, jer države postaju sve nesposobnije da se brinu o svojim građanima. To je posebno vidljivo u zemljama koje u fazi “zlatnog doba kapitalizma”, nisu akumulirale dovoljno sredstava da mogu funkcionirati po principu „Welfare state“. Ovaj pojam označava države koje imaju ključnu ulogu u zaštiti i promoviranju ekonomske i socijalne dobrobiti svojih građana (npr. Švedska, Norveška, Velika Britanija…) Usljed ovakvog trenda, nameću se dva bitna pitanja. Da li su ljudi koji su zaposleni spremni na solidarnost, odnosno sviđa li im se sistem obveznog javnog zdravstvenog osiguranja? Žele li oni da se od njihovog novca financira zdravstvena zaštita za ugrožene kategorije? Pod tim smatramo nezaposlene, penzionere, studente… Drugo bitno pitanje je, čak i ako dobijemo potvrdan odgovor na prvo pitanje, još teže i kompleksnije. Ono glasi možemo li s onim sredstvima koja prikupimo osigurati svima kvalitetnu zdravstvenu zaštitu? Odgovor je naravno negativan. Bolnice i ostale zdravstvene ustanove se konstantno žale na manjak sredstava, osoblje i slabu institucionalnu podršku. Korisnici se žale na loše i sporo pružanje zdravstvenih usluga. Država se žali na loše punjenje budžete, poduzetnici se žale na prevelike poreze i doprinose. To u praksi izgleda poput tenisa, svako želi da prebaci lopticu (krivicu, odgovornost…) u suprotnom smjeru.

A dok se svi igraju izbjegavanja odgovornosti, potrošnja u zdravstvu raste, te se očekuje da će u budućnosti još više rasti. Samim tim rastu i pritisci na više izdvajanja za financiranje zdravstva. U svijetu je prisutan trend smanjenja javne potrošnje, koja naravno zahvata i potrošnju u zdravstvu. Nameće se pitanje kako pomiriti ova dva trenda? Smanjenje potrošnje rezultirat će slabijom kvalitetom zdravstvene usluge, dok će povećanje potrošnje rezultirati povećenjem poreza i nameta ne plaće zaposlenih. Ovo je veoma nezahvalna pozicija, te je jasno da će jedan dio društva morati podnijeti veći teret. Jedan od načina kako smanjiti javnu potrošnju u oblasti zdravstva krije se i u poboljšanju regulatornog okvira za rast efikasnog financiranja i pružanja zdravstvenih usluga. U BiH problem su i zakoni koji se donose, a u većini slučajeva su nerealni i neprovedivi. Imamo i „smiješne“ zakone, čije kršenje ne povlači nikakve sankcije. Čemu onda služe takvi zakoni? Čemu služe ministarstva? Neminovno je da će zanemarivanje problema stvoriti još gore probleme, ako na vrijeme ne budemo imali razrađene realne strategije za budućnost financiranje ovog sektora.

U brojnim zemljama vlada velika doza konzervativizma kada je u pitanju financiranje javnog zdravstva. U dosta slučajeva ni država ni šira javnost nisu uopće ni spremni da razmatraju određene inovacije, a pogotovo ne da ih potiču. Inovacija u pristupu i principu namicanja sredstava za financiranje zdravstva će se brzo pokazati kao jedan od najglavnijih preduvjeta za opstanak i održivost zdravstvene zaštite kao univerzalnog prava. Ovo je veoma bitno jer troškovi financiranja zdravstvene zaštite rapidno rastu u većini zemalja. To je posljedica brojnih faktora. Jedan od većih problema je taj što su stvarni troškovi pružanje usluga zdravstvene zaštite veći od sredstava koja su obezbjeđena za financiranje javnog zdravstva, te zbog toga zdravstvene ustanove konstantno padaju u dugove. Vlade, poslodavci i osiguravajuće kuće imaju modificirane modele i opsege zdravstvene zaštite, koji često vode do racionalizacije i smanjenja izbora za pacijente, a u nekim slučajevima prisutno je i potpuno uskraćivanje zdravstvene zaštite. Usljed ovakvog trenda, kao jedan od pozitivnih primjera možemo izdvojiti Singapur. On je jedinstven među razvijenim državama po dobrim pokazateljima u oblasti zdravstva, unatoč relativnom malim izdvajanjima i troškovima.

Singapur nudi opću zdravstvenu zaštitu svojim građanima, sa sustavom financiranja čija je osnova individualna odgovornost i dostupnost zdravstvene zaštite za sve. Kroz kombinirani sistem financiranja, uz uporabu tržišnih mehanizama kao alata za promociju konkurencije i transparentnosti, te usvajanje novih tehnologija u cilju izvršenja i poboljšanja zdravstvenih usluga, osigurani su dobri zdravstveni pokazatelji populacije.

Sve je ovo postignuto s oko 4% BDP-a, što je najniži postotak među razvijenim zemljama. Tako da se nekada stiče dojam da nije problem nedostatak sredstava, nego loše raspolaganje sa onim što se ima. Bosna i Hercegovina kao relativno mala zemlja sa malim brojem stanovnika može imati dobar i efikasan sustav financiranja zdravstva (a samim tim i kvalitetnu zdravstvenu uslugu), samo je bitno uvesti određene tržišne elemente koji će potaknuti povećanje produktivnosti, profesionalnosti, ljubaznosti, s naglaskom na kvalitetne inovacije i transparentnost.

*pravapacijenata.ba