Prije 205 godina ruski pomorci otkrili Antarktiku – sedmi kontinent

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan prije 205 godina, 28. siječnja 1820. godine čovječanstvo je otkrilo posljednji neotkriveni kontinent na našem planetu. Bila je to Antarktika, a zanimljivo je da ju je otkrila jedna ruska istraživačka ekspedicija.

Što su Rusi uopće radili na južnoj Zemljinoj polutki u to doba? Riječ je bila o ekspediciji Ruske carske mornarice po južnim morima. Naime, Rusija je u to doba bila već prvorazredna svjetska pomorska sila. Primjerice, u to su doba Rusi imali kolonije u Kaliforniji i na Havajima. Vladali su i nad Aljaskom, kao i u središnjoj Aziji.

Rusku su ekspediciju činila dva broda – Vostok i Mirni. Glavni zapovjednik bio je Fabian Gottlieb von Bellingshausen, podrijetlom baltički Nijemac, a zvanjem časnik Ruske carske mornarice (kasnije je postao i admiral). On je putovao na većem brodu (Vostoku).

U doba Bellingshausenovog rođenja njegov je rodni kraj pripadao Ruskom Carstvu, koje se u to vrijeme protezalo od Europe do Kalifornije.

U dobi od samo 24 godine uključen je u posadu prve ruske pomorske ekspedicije koja je trebala obići svijet. I doista, 1806. s tom je ekspedicijom uspješno dovršio put oko svijeta, pod vrhovnim zapovjedništvom kapetana (kasnijeg admirala) Adama Johanna von Krusensterna.

Gottlieb von Bellingshausen i Mihail Lazarev

Godine 1931. izdao je knjigu o svojim antarktičkim putovanjima. Po njemu su nazvani brojni lokaliteti na Antarktici i veliki krater na Mjesecu, smješten nedaleko od južnog Mjesečevog pola.

Brodom Mirni zapovijedao je ruski časnik Mihail Lazarev (kasnije je također postao admiral).

Mihail Petrovič Lazarev je rođen u gradu Vladimiru, izdanak je starog ruskog plemstva iz Vladimirske gubernije. Godine 1800. upisao se u Rusku pomorsku školu. Tri godine kasnije poslan je u Britansku kraljevsku mornaricu, gdje će ostati kontinuiranu petogodišnju navigaciju.

Od 1808. do 1813. Lazarev je služio u Baltičkoj floti. Sudjelovao je u Rusko-švedskom ratu 1808–1809 i Domovinskom ratu 1812.

Lazarev je prvi put oplovio svijet 1813–1816, na brodu Suvorov; ekspedicija je započela u Kronstadtu i stigla do Aljaske. Tijekom ovog putovanja Lazarev je otkrio atol Suvorov. 

Osim što su otkrili novi kontinent Antarktiku, Bellingshausen i Lazarov na istom su putovanju cijelu Antarktiku i oplovili. To je bilo za Bellingshausena već drugo oplovljivanje svijeta u životu. Nakon povratka u Rusiju postao je carski admiral.

Antarktika (suprotno od Arktik) je kontinent koji okružuje južni pol Zemlje. Jedini je ljudima nenaseljeni kontinent na Zemlji.

Najhladnije područje na Zemlji

Prosječna godišnja temperatura u unutrašnjosti kopna je -55 °C. Prosječna mjesečna temperatura kreće se ovisno o dužini dana. U vrijeme polarne noći arktičke zime, sunce se uopće ne pojavljuje, dok za vrijeme arktičkog ljeta sija 24 sata dnevno. Tako je u unutrašnjosti prosječna lipanjska (zima na južnoj polutki) između -40 i -68 Celzijevih stupnjeva, a uz obalu oko -18 °C.

Tijekom ljeta, u najtoplijem mjesecu siječnju, temperatura uz obalu penje se na koji stupanj iznad nule. Zbog ovakvih temperatura postoji samo par antarktičkih jezera i samo jedna, a i to povremena, rijeka, Onyx river.

Na području istočno antarktičkog grebena 10. kolovoza 2010. izmjerena je temperatura od -93,2 °C što je zasada najniža izmjerena temperatura u prirodi na Zemlji. 

S najmanje oborina i najvjetrovitiji kontinent

Ovdje su u pravilu oborine u obliku snijega. U središnjim dijelovima prosječna godišnja količina je nešto iznad 40 l/m². Ako se primijeni kao kriterij godišnja količina oborina, tada se Antarktika treba smatrati pustinjom (i to najvećom na Zemlji).
Na obalama je količina oborina veća, i iznosi prosječno 500-600 l/m². Oborine su i ovdje najčešće snijeg, no ponekad padne i kiša.

Nad kontinentom je visok atmosferski tlak (semipermanentna anticiklona), pa prema obalama neprekidno pušu snažni vjetrovi. Tako je u lipnju 1972. kod postaje Dumont-d'Urville izmjerena brzina vjetra od 327 km/h (91 m/s). Ti vjetrovi imaju velik utjecaj na okolna mora.

Oko 98 % površine je pokriveno ledenim pokrovom prosječne debljine oko 2000 m (najveća debljina je 4770 m). Količina leda se procjenjuje na oko 30 milijuna km³, što je oko 90 % ukupne količine leda na Zemlji.

Led s kontinenta spušta se prema moru kao ledenjak, tvoreći ledene police (barijere, šelfove) od kojih se odlamaju ledeni bregovi koji zatim plutaju okolnim morima.

Kada se pribroje ledene police (ledeni šelfovi), ovaj kontinent ima površinu oko 14 milijuna km² što ga čini petim po veličini na Zemlji. Stvarna veličina Antarktike nije točno poznata, jer se ispod ledenih polica nalazi i voda. 

Biljni i životinjski svijet

Antarktika je okružena ogromnim područjima po kojima pliva morski led, led od smrznute morske vode (zbog slanosti, more se smrzava na -1,8 °C) i gdje se razvio jedan od najbogatijih ekosustava na svijetu.

Mora vrve divovskim jatima krila (planktonski rakovi) i drugih malenih rakova. To je temelj prehrambenog lanca za mnoge životinje: ribe, kitove, perajare, pingvine i brojne vrste morskih ptica.

Ovdje živi i veliki broj raznih vrsta tuljana, među najbrojnije spadaju Weddelovi tuljani, tuljani rakojedi i morski leopardi. Njima se tijekom ljeta pridružuje još oko 100 milijuna ptica selica koje se gnijezde na okolnim otocima ili na dijelovima kontinenta koji nisu pokriveni ledom.

Procijenjeno je, da samo kitovi Južnog mora pojedu oko 55 milijuna tona glavonožaca što od prilike odgovara količini od tri četvrtine ukupnog ulova riba svih ribarskih flota na Svijetu.

Suprotno ovom vrlo bogatom i raznovrsnom životu u oceanu i uz rubove ledenih polica, život na kopnu, s izuzetkom tzv. antarktičkih oaza, gotovo da ne postoji. Na otocima pretežu močvare i tresetišta (cret) s jastučastim biljem, lišajevima i mahovinama.

Na kopnu kontinenta, uz navedeno, raste samo jedna cvjetnica, trava Aira antarctica, a i ona samo do 62° južne geografske širine. U međuvremenu je utvrđeno postojanje više vrsta lišajeva i mahovina, neke mikroskopske gljive i razne vrste bakterija.

Antarktika nema stanovništva u pravom smislu riječi. Ljeti u osamdesetak znanstveno-istraživačkih postaja živi oko 4000, a zimi oko 1000 ljudi. Taj broj vrlo je promjenjiv. Najveća takva postaja je McMurdo gdje je usred antarktičke zime 2005. živjelo više od 240 ljudi. (Izvor: Wikipedia)