Virtualna terapija pomaže u liječenju depresije

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Osobe koje boluju od depresije uskoro bi se mogle uspješno liječiti terapijom virtualne stvarnosti koja se temelji na savjetovanju i tješenju avatara uplakanog djeteta, smatraju znanstvenici s britanskog University College London, javlja Hina.

Avatari, uz čiju se pomoć virtualno simulira ljudsko biće u dvodimenzionalnom i trodimenzionalnom svijetu, zamjenjuju mjesta i u sljedećem koraku pacijent se prikazuje kao dijete, slušajući vlastiti savjet.

Koristi se prvi put

Projekt je dio istraživanja znanstvenika s uglednoga britanskog University Collegea London. Ova se vrsta tehnologije koristi prvi put, a cilj joj je pomoći u prevladavanju ili ublažavanju mentalnih poteškoća pacijenata oboljelih od depresije.

Britanska studija pokazala je da je četrdesetpetminutna terapija rezultirala pozitivnim rezultatima u liječenju devet od 15 ili 60 posto pacijenata u dobi između 23 i 61 godine, koji su sudjelovali u istraživanju.

Voditelj studije, profesor Chris Brewin tvrdi da su rezultati obećavajući i da je četvero pacijenata kazalo da su se nakon novog terapeutskog pristupa osjećali puno bolje.
Brewin vjeruje da bi učinak ovakvog liječenja mogao biti dugoročan, odnosno da bi mogao trajati i mjesec dana.

"Osobe koje se bore s anksioznošću i depresijom četo su pretjerano samokritične kada im život krene u pogrešnom smjeru. U sklopu ovog istraživanja u kojemu smo koristili virtualni svijet ponudili smo im da, tješeći uplakano dijete i slušajući vlastite riječi upućene tom djetetu, neizravno prema sebi samima pokažu suosjećanje. Svrha nam je bila poučiti pacijenta da prema sebi postane manje samokritičan te da bude puno suosjećajniji", rekao je prof. Brewin.

Identificiranje s avatarom

Za vrijeme seanse pacijenti na glavi nose kacigu za virtualnu stvarnost sa slušalicama i naočalama koja, putem 3D ogledala projicira sliku njih samih u prirodnoj veličini.

Od njih se traži da se identificiraju s avatarom koji oponaša njihove pokrete u sklopu procesa 'utjelovljenja', a potom se pokraj njih pojavljuje slika uplakanog djeteta.

Kada su liječnici od pacijenata zatražili da pokušaju utješiti dijete, većina je virtualnim mališanima savjetovala da se prisjete vremena kada su bili sretni i da misle na nekoga tko ih voli. Uloge su potom zamijenjene. Pacijent je utjelovio avatar djeteta, a zatim slušao isti savjet koji mu je bio upućen vlastitim glasom.

"Nadamo se da ćemo nastaviti razvijati ovu tehniku kako bismo proveli istraživanje na većem broju pacijenata i kako bismo sa stopostotnom sigurnošću mogli odrediti kliničku dobrobit terapije", rekao je suautor studije, profesor Mel Slater.