Zbog Brexita upitan i klimatski sporazum

Tekst članka se nastavlja ispod banera

S izlaskom Velike Britanije iz članstva u EU, osim svih ostalih problema, u opasnost bi mogao doći i globalni klimatski sporazum. EU je jedna od najvećih potpisnica, a uz Brexit, dogovoreno se na Veliku Britaniju ne bi više odnosilo, preostale članice bi morale preuzimati obaveze, što veliki potrošači ugljena poput Poljske i Češke nikada nisu voljele.

Angela Merkel sazvala je u utorak sastanak najviših klimatskih stručnjaka iz svih njemačkih saveznih pokrajina kako bi prožvakali sve probleme oko klime. Ispalo je da je svijet na rubu apsolutnog kolapsa, o čemu je za Spiegel Online govorio Oliver Geden s berlinskog političko-znanstvenog instituta SWP.

"Postavljene granice koncentracije CO2 koje ne bismo smjeli preći, realno više nisu ostvarive", šokirao je Geden u razgovoru o sadašnjim tehnološkim mogućnostima spašavanja klime. Cilj je, naime, bio ne prekoračiti zatopljenje od 1,5°C, kako bi se spasilo ogromna područja uz oceane od potonuća pod more koje raste uslijed otapanja polova.

Sekundarni cilj trebao je biti barem ne zagrijati planet više od 2°C, jer je vrlo izvjesno da se nakon toga klima više ne bi mogla oporaviti. "Uz sadašnje ispuštanje CO2 dosegnut ćemo 1,5°C već za pet godina. A za dosezanje cilja od najviše 2°C cijeli svijet bi morao sasvim prestati ispuštati CO2 u sljedećih 25 godina. To je također nerealno", iznio je Geden neumoljive brojke.

Na pitanje ne bi li barem razvijeni svijet mogao forsirati negativne emisije CO2, odnosno tehnologije izvlačenja CO2 iz atmosfere bilo tehnologijom, bilo neviđeno intenzivnim pošumljavanjem, Geden je rekao da bi to možda i moglo biti izvedivo, ali da o tome ne želi razgovarati nijedan političar.

Razlog je prvo što bi to morao biti neopisivo golem poduhvat, do kraja stoljeća čovječanstvo bi moralo iz atmosfere isisati i pohraniti 20 puta više CO2 nego što ga danas svake godine ispusti. U tom slučaju ne bi mogla biti riječ o stablima prosječnog rasta, nego o vrstama koje rastu izrazito brzo, koje su energetski bogate i koje bi se potom koristilo u elektranama kako bi se CO2 skladištio u podzemlju, tehnologijama koje, doduše, još nisu do kraja ni razvijene.

Postoji mogućnosti i da se sva ta stabla naprosto zasade na širokoj površini, ali na to ne bi pristalo dovoljno zemalja. "Bilo bi potrebno pošumiti oko 500 milijuna hektara, što je površina jednaka jednoj i pol Indiji. Zemlje u razvoju tome bi se sigurno protivile jer bi površine na kojima inače proizvode hranu, morale koristiti za rast šuma i skladištenje CO2", objasnio je Geden.

Tu je uopće i taj problem što nerazvijene zemlje odbijaju plaćati ceh za zagađenje koje je posljedica industrijskog razvoja današnje bogatog svijeta, često i nekoć kolonijalnih sila koje su današnje siromašne zemlje izrabljivale. Rješenje ipak postoji, samo, kad ga opisuje Geden, a uz dosadašnja iskustva s propalim klimatskim planovima, čovjeku se na te riječi diže kosa na glavi pred prijetećom kataklizmom.

"Prvo bi se sve države morale dogovoriti o što hitnijem dosezanju nultih stopa emisije CO2, kako bi se potom na svjetskoj razini vidjelo do koje se mjere s negativnim emisijama mogu doseći još niže razine zagađenja od onih koje smo dogovorili u Parizu (na klimatskoj konferenciji). Kad se jednom dosegne nula, više ne postoji problem oko transparentnosti. Tada se točno zna što koja zemlja mora činiti", kazao je Geden.

Problem je, međutim, u tome što čak ni Njemačka, koja slovi kao jedna od predvodnica zelenog industrijskog sektora, ne spominje nultu stopu prije 2050. Geden usto upozorava da Njemačka griješi i u tome što se bavi samo s CO2 koji nastaje pri proizvodnji električne energije, a ne i smanjivanjem emisija iz drugih izvora poput ostale industrije, poljoprivrede i sličnog.