Kriza djetinjstva: Mašta i sjećanje više nisu cool

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Razvoj novih tehnologija izazvao je različite promjene kojih društvo često nije ni svjesno. Na globalnom nivou se lome koplja o tome da li tehnologija ima više pozitivnih ili negativnih posljedica, piše Vuk Vučetić na portalu Analiziraj.ba.

Iako ne možemo dati jedinstven odgovor na ovo pitanje, ono što jeste, međutim, izvjesno je da živimo sa pogledom u retrovizor. To znači da društvo postaje svjesno uloge određene tehnologije tek kada njena era prođe. Zbog toga se danas sa sigurnošću mogu iznositi argumenti o tome u kojoj mjeri je štampa usmjerila razvoj kompletne civilizacije. Kada je Gutenberg u 16. vijeku izumio štamparsku presu nije ni slutio da će to praktično iz korijena izmijeniti dotadašnji način života. Kakve su posljedice interneta i novih pametnih tehnologija, nije moguće do kraja i sa sigurnošću odgonetnuti.

Savremene generacije ne idu nekakvim utabanim stazama svojih predaka, već su prve na udaru novih tehnologija, pa će i prvi iskusiti sve prednosti, ali i eventualne posljedice njihovog uticaja. Odnos novih tehnologija i djece je posebno zanimljiva tema, koja izaziva mnogo interesa stručne, ali i šire javnosti. Djetinjstvo je obilježeno upoznavanjem i korištenjem novih tehnologija, ali je i sama ideja djetinjstva zapravo povezana sa razvojem štamparske prese.

Štamparska presa i početak djetinjstva

Američki teoretičar medija Neil Postman je još osamdesetih godina 20. vijeka pisao o odnosu tehnologije i djetinjstva. Postman je smatrao da je djetinjstvo zapravo društveni, a ne biološki koncept koji je uslovljen razvojem štamparske prese. Štamparska presa je dovela do toga da su vještine čitanja i pisanja postale osnovne pretpostavke funkcionisanja modernog društva, a ta vještina morala se naučiti u školama i/ili porodici. Zbog toga je ideja djetinjstva zapravo vezana za koncept opismenjavanja/obrazovanja, pri čemu su čitanje i pisanje predstavljali Rubikon koji je razdvajao svijet odraslih i svijet djece. Čitanje i pisanje su predstavljali „bič djetinjstva“, jer od djece stvara odrasle ljude.

Pismene odrasle osobe su tokom istorije sistemski i institucionalno, putem obrazovanja, koje se razvija sa razvojem štamparske prese, zapravo kontrolisale protok informacija/znanja do djece koja su percipirana kao tabula rasa (prazna ploča). Roditelji i stariji su uz pomoć knjiga praktično kreirali svijet za mlade, ograničavali njihov prostor, određivali granice. Djetinjstvo je na neki način kontrolisano odozgo, jer su stariji štitili djecu od „zlog svijeta“ odraslih. Taj koncept djetinjstva se do danas zadržao u modernom shvatanju. Tek sa završenom srednjom školom, djeca postaju punoljetna, odnosno ulaze u svijet odraslih.

Televizija i kraj djetinjstva

Za razliku od štampe koja je stvorila jaz u znanju između odraslih i djece, pojava televizije je, između ostalog, djelovala u suprotnom smjeru, i „preko noći“ izbrisala granice i razlike između odraslih i djece. Naime, odjednom su se odrasli i djeca zajedno našli pred istim ekranom, koji je postao autoritet i glavni izvor informacija. Autoritet više nisu knjige u kojima su znanja i informacije bili rezervisani samo za one koji su znali da čitaju (uglavnom odrasle), već je to nova tehnologija za koju nisu potrebne gotovo nikakve dodatne/stečene vještine i znanja osim urođenih čula vida i sluha.

Televizija je poništila hijerarhiju koju je uspostavila štampa, za ulazak u svijet odraslih više nije potrebna vještina čitanja i pisanja koju su poznavali odrasli. Ako je čitanje bilo bič djetinjstva, onda je televizija na neki način oslobodila djecu tih okova uspostavljenih u 16. vijeku. U svijetu u kojem televizija dominira kao izvor informacija, stariji više nisu u povlaštenom položaju niti u ulozi svojevrsnih gatekeepera, zbog čega je ugrožena ideja djetinjstva. Ideja o kraju djetinjstva se zapravo odnosi na kraj ere u kojoj su odrasli u potpunosti kreirali i kontrolisali simboličko i informaciono okruženje djece. To sada radi televizija, ona nudi nova saznanja, informacije, vrijednosti. Takođe, televizija nudi djeci odgovore na pitanja koja još nisu ni postavili, otkriva „strogo čuvane tajne iz svijeta odraslih“. Televizija ništa ne skriva, prikazuje svijet odraslih bez zadrške, sa svim negativnostima kao što su nasilje, laži, prevare, ubistva i sl. Upoznati i iskusiti svijet odraslih zapravo je značilo postati stariji, a televizija je to omogućila djeci. Postman to objašnjava metaforom – da su upoznavanjem sa svijetom odraslih preko televizije djeca protjerana iz „vrta djetinjstva“.

Nove tehnologije i sveprisutnost djetinjstva

Televizija možda jeste dokinula razliku između odraslih i djece, i u tom smislu ugrozila ideju djetinjstva kakva je postojala od sredine 16. pa do 20. vijeka, ali ono što na velika vrata vraća ideju o djetinjstvu jesu nove pametne tehnologije. Vjerovalo se da će kompjuteri kao i štampa uspostaviti hijerarhiju koja je postojala prije ere televizije i da će poznavanje jezika kompjutera biti ulaznica u svijet odraslih. Ipak, čini se da je poznavanje jezika novih tehnologija zapravo ulaznica u svijet djece i digitalnih urođenika. Heroji novog vremena, kao što su youtuberi, mladi programeri i hakeri, postali su autoriteti. Mark Zuckerberg je kao tinejdžer pokrenuo Facebook, čime je najavio dolazak jedne potpuno nove generacije mladih i uspješnih ljudi.

Nove tehnologije su stvorile uslove u kojima odrasli ne diktiraju pravila igre, bar ne u onoj mjeri u kojoj su to radili u predtelevizijskoj eri. Djetinjstvo više nije period u kojem odrasli kreiraju simboličko okruženje za mlade odozgo, već se mladi povezuju, stvaraju svoj svijet, svoj vokabular, svoje životne stilove, daleko od očiju odraslih. Proizvode svoje sadržaje koje razmjenjuju bez odobrenja ili sugestije odraslih. Čak i prije nego što nauče govoriti, čitati ili pisati, znaju koristiti pametne tehnologije (bar u najosnovnijem smislu), što je dovoljno za „preživljavanje“ u digitalnoj džungli. U online stvarnosti, u kojoj su fotografija i video pobijedili pisanu riječ, vještina pisanja i čitanja praktično da nisu potrebne.

Ono što je problematično nije više ideja o nestanku djetinjstva, već o sveprisutnosti djetinjstva. Profesorica Kate Eichhorn u knjizi „The end of forgetting: Growing up with social media“ iznosti tezu da zbog razvoja tehnologije nove generacije neće razviti sposobnost ili vještinu sjećanja svog djetinjstva. Drugim riječima, slike odrastanja više nisu toliko intimne i prepuštene mehanizmima mašte i sjećanja, već je praktično svaki trenutak odrastanja (pa i prije nego što je život započeo) snimljen, zabilježen i pohranjen u memoriju pametnih telefona ili društvenih mreža. Savremene tehnologije naprosto ne dozvoljavaju da zaboravimo, ne dozvoljavaju da se prisjećamo, ali što je najvažnije, ne dozvoljavaju ni da maštamo, što svakako može imati dugoročnih negativnih posljedica na socijalizaciju djece.

Ova neutabana staza novih tehnologija svakako pred društvo postavlja brojne izazove. Biti svjestan toga je prvi preduslov za razumijevanje uloge i značaja novih tehnologija u savremenom društvu, što je svakako dio procesa medijskog opismenjavanja.