Poruka iz Mostara: Osobe s invaliditetom mogu puno više nego što to društvo misli

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Osobe s invaliditetom mogu puno više nego što to društvo misli, ali dug je put do toga da se ima materijalna korist. No malim koracima idemo prema tome. Da bi neko nešto radio prvo se mora obučiti, a mi smo to uradili'', rekla je Matea Kegelj koordinatorica Udruge Vedri osmjeh uoči okruglog stola o temi “Inkluzija, zanati, perspektive…”, koji se danas održao u restoranu “Lonato” u Južnom logoru, a u sklopu projekta ''Starim zanatima do novih mogućnosti'' koji provodi Udruženje “Vedri osmijeh”.

Mogućnost osoba s invaliditetom

''Projekt se implementira od devetog mjeseca prošle godine, a dio je Regionalnog programa lokalne demokracije na Zapadnom Balkanu 2 – ReLOaD2, koji financira Europska unija (EU), a implementira Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP). Cilj je bio da uključimo učenike srednjih strukovnih škola, naše korisnike s invaliditetom kao i studente Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru u ulogama volontera'', kazala je Kegelj, dodajući da su ovim projektom htjeli pokazati kolika je važnost praktičnog rada za učenike strukovnih srednjih škola, te su htjeli pokazati atraktivnost starih zanata i njihovu praktičnu primjenu, kako u svakodnevnom životu tako i u turističkoj ponudi.

''A najvažniji aspekt za nas, htjeli smo pokazati mogućnost osoba s invaliditetom'', istaknula je.

Tijekom projekta organizirano je šest inkluzivnih radionica obrade gline, gdje su sudjelovali učenici Srednje škole likovnih umjetnosti Gabrijela Jurkića s njihovim korisnicima i studentima Filozofskog fakulteta.

''Na samom početku pokazalo se da je uspješnost puno veća nego smo se nadali, radionicama su se priključili i roditelji'', kaže Kegelj dodajući da su radionice pokazale da imaju terapeutsko djelovanje.

''Napravili smo početni upit gdje smo htjeli vidjeti iskustva učenika srednjih red škola s osobama s invaliditetom. I postojao je strah od nepoznatog nisu imali iskustvo ni priliku da zajedno rade, a nisu se znali ni ponašati. Tijekom radionica vidjeli smo da su se mladi ljudi opustili te mlade s invaliditetom gledaju kao svoje malo drugačije vršnjake.

Obrnuta inkluzija

Danijela Kegelj iz Udruge Vedri osmijeh kazala je kako je u projekt bilo uključeno i istraživanje stavova osobama s invaliditetom i njihovoj uključivosti.

''Anketirali smo anketirali učenike od sedmih do devetih razreda osnovnih škola gdje smo vidjeli da djeca nemaju puno predrasuda prema osobama s invaliditetom, što je pomak. No, s druge strane ni sami nisu na čistac što su zanati koje bi im bile mogućnosti'', kazala je.

Prilikom radionica, kaže, mladi su bili super, a atmosfere su bile sjajne, a svi su izašli obogaćeni.

''Mi njegujemo nešto što se zove obrnuta inkluzija i redovito nam dolaze učenici koji su tu po prvi put mogli upoznati osobe s invaliditetom, jer to je svijet koji je sličan njihovom'', kazala je Kegelj.

Sustavno djelovanje

Rebac Jasna, predsjednica udruženja Ružičnjak kazala je kako je ovaj projekt jedan je od rijetkih da je izuzetno dobar i da se njegov rezultat može trajno ostaviti rezultate na djeci s invaliditetom.

''Govoriti o zanatima generalno u današnje vrijeme, je bitno a možete misliti koliko je to aktualno za osobe s invaliditetom. Inkluzija jeste upravo to, da se omogući osobama s invaliditetom da se praktično uključuju u rad, a kroz stare zanate održavamo i tradiciju i omogućavamo osobama s invaliditetom da rade, a raditi je put ka samostalnosti i ka radu društva bez diskriminacije'', kazala je Rebac.

Što se tiče projekata općenito, kaže da svaki dan niču nova udruženja i koalicije, tako da i mediji i oni koji odobravaju projekte ne znaju kome se obratiti.
''Mislim da to nije dobro, već je dobro da se ukrupnjavamo i djelujemo jedinstveno'', kazala je Rebac.

Da bi se ovaj problem sustavnije riješio, kaže Rebac, i Ministarstvo obrazovanja treba puno više raditi.

''Godinama tražimo sustavno rješenje, kada je u pitanju obrazovanje osoba s invaliditetom, pogotovo srednjoškolsko. Veliki problem je taj da srednje obrazovanje nije obvezno, a to je veliki problem za osobe s invaliditetom. Drugi veliki problem je da je neobvezno, tu dođe do prekida komunikacije u prelasku s osnovno na srednjoškolsko obrazovanje. A najveći problem je taj što je način obrazovanja ''uzmi ili ostavi'', a ne prema sposobnostima, mogućnostima i interesiranju učenika s invaliditetom, već prema onome što se nudi a to su pomoćni kuhar, pomoćni slastičar ili pomoćni krojač. Ili uzmite ili sjednite kući. To je tragično'', zaključila je Rebac.