Psihologinja Baković: Sve više djece i mladih pati od ekranizma

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U srijedu 11. travnja 2018. u Kino dvorani u Grudama održano je predavanje prof. Ankice Baković.

Psihologinja je govorila o sve većem problemu ovisnosti djece i mladih o ekranu, ali ne samo njih već čak i odraslih u novije vrijeme.

''Iskreno zahvaljujemo grudskom općinskom Uredu za društvenu djelatnost u osobi Srećka Mikulića, na pruženoj pomoći i potpori prilikom organizacije ovog susreta'', navode organizatori događaja.

Prof. Ankica Baković, psiholog i psihoterapeut te voditeljica Centra za mentalno zdravlje u Livnu, u svom vrlo interesantnom, stručnom, a opet pristupačnom predavanju govorila je o nizu štetnih utjecaja koje televizija, računalo, tablet, mobitel i ostali ekrani imaju na dječji razvoj, a kojima su djeca izložena, nažalost, od samog rođenja. Iz svoje prakse navela je primjer kako od desetak djece koje joj roditelji dovedu na observaciju radi usporenog govorno-jezičnog razvoja ili problema sa pažnjom i koncentracijom (ADHD), otprilike troje djece ima stvarne razvojne poteškoće, dok ostalih sedmoro pokazuju probleme u razvoju ili ponašanju upravo zbog ove nove bolesti tzv. EKRANIZMA – izolacije koje je dijete razvilo zbog pretjerane izloženosti ekranu i odgojnom utjecaju ekrana. Kod neke djece zna se razviti i jedan oblik PTSP – zbog toga što igrajući nasilne videoigrice ili gledajući nasilne crtiće (a u većini slučajeva taj video sadržaj je nasilan), dječji mozak nije u stanju razlikovati virtualnu od prave stvarnosti, nego se on uživi u likove na ekranu, pa postane ili onaj koji sve ubija ili onaj koji je ubijeni. Sve se to odražava na njegovu psihu i um pa se tako rađaju agresije, poremećaj spavanja, strahovi.

Predavačica je pokazala rezultate najnovijih istraživanja koja pokazuju da previše vremena provedenog u gledanju ekrana utječe na razvoj dječjeg mozga na način da mijenja moždanu strukturu. Što dijete više vremena provodi ispred ekrana, promjene na mozgu su složenije, tvrde stručnjaci s japanskog Sveučilišta Tohoku. Utjecaj na mozak djece pratio se pomoću magnetske rezonance, a skenovi su pokazali da što djeca provode više vremena ispred ekrana to imaju veću nakupinu sive moždane tvari u tzv. frontopolarnoj regiji kore.

Utjecaj na mozak

Nakupina sive tvari u tom dijelu mozga ima negativne posljedice na verbalne vještine. Nakupljanje sive tvari u spomenutoj regiji moždane kore stručnjaci su usporedili s nakupljanjem suvišnih kilograma. Spomenuta regija mozga, upravo suprotno, s odrastanjem treba postati sve tanja kako bi funkcionirala pravilno.

''Ta područja pokazuju kortikalno stanjenje tijekom razvoja, a djeca s visokim kvocijentom inteligencije imaju vrlo tanko kortikalno stanjenje u tom području'', piše u izvješću o istraživanju. ''Zaključak je da je gledanje ekrana je direktno ili indirektno povezano s neurokognitivnim razvojem djece'', stoji u tekstu o studiji. Pri gledanju ekrana smanjuje se aktivnost i desne hemisfere mozga koja je odgovorna za kritičko mišljenje i logično zaključivanje.

Iz sveg navedenog jasno je onda kako ekrani otupljuju emocije kod djece, sputavaju maštu i spontanu igru te dovode do neosjetljivosti na empatiju (bol drugih), potiču destruktivno ponašanje, propadanje moralnih vrijednosti i u konačnici dovode do otuđenja od društva.

Predavačica je također upozorila kako ne postoje ''edukativne igrice'' za djecu. To je samo zamaskirana laž, jer je znanstveno dokazano kako jedino živa interakcija, živi dodir, govor, pogled, dodir, komunikacija… ispravno potiču razvoj mozga, odnosno spajanje sinapsi.

''Prvi učitelj u uspostavljanju komunikacije jest roditelj! Mi roditelji smo poput zemlje, a dijete je sjeme koje je posijano u našu zemlju. Od toga kakve ćemo mu uvjete u zemlji osigurati, ovisi kakav će biti rast i plod tog sjemena. Naravno da i samo sjeme može biti oštećeno ili slabije kvalitete, ali opet ukoliko su uvjeti zemlje povoljniji, to i zdravom, oštećenom i manje kvalitetnom zrnu daje bolju šansu za rast'', navela je.

U svrhu toga posebno je važno da djeca u najranijoj dobi (prve tri godine su najvažnije jer se kroz to vrijeme odvija najbrži proces umrežavanja sinapsi te razvoj pojedinih centara u mozgu) budu skoro nikako ili minimalno stavljena pred ekran.

Život na dodir

Iz svog iskustva boravka na edukaciji u Kanadi, predavačica je iznijela podatak o tome kako je u Kanadi, ali sad već i u većini tzv. ''razvijenih zemalja'', u jednom razredu barem petero djece pod medikamentoznom terapijom kako bi moglo imati pažnju i koncentraciju u nastavi. I svi su se čudili kad im je ona rekla kako kod nas otprilike troje djece u cijeloj školi eventualno uzima terapije. Mi smo dakle ''zaostali''!!!

Ovisnost o ekranima, koju pomalo već svi imamo, neprimjetno dovodi do stvaranja jednog novog načina života, kojeg je predavačica nazvala „ŽIVOT NA DODIR“ (na touch).

''A to je ona neka određena pasivnost koja nas je začarala, gubitak volje i strpljenja, biranje lakših životnih putova, gubitak ustrajnosti, očekivanje da se odmah dobije ono što se želi, bez truda i muke. Sve za što se trebaš namučiti, potruditi – postaje dosadno. Mislim da svi ovo stanje „života na dodir“ možemo prepoznati u sebi, svojoj djeci i u društvu oko nas! Ovo je naravno potpuno suprotno od onoga na što je čovjek pozvan BITI! Svakako se trebamo „probuditi“ dok stanje ne postane još alarmantnije'', priopćili su organizatori događaja.