Vrtić vratio TV roditeljima! Jeste li svjesni štetnosti ekranizacije? / Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U javnim vrtićkim ustanovama ne postoje TV uređaji, a roditelji su se znali buniti zbog toga, pa su u jednoj vrtićkoj ustanovi u Mostaru roditelji donirali TV, koji je naravno vraćen. Roditelji nisu ni svjesni kolike štete gledanje u ekrane ostavlja na njihove predškolce, a po riječima direktorica mostarskih javih vrtića koje već primijete promjene kod djece koja pohađaju njihove ustanove i logopedinje, štete za razvoj djece su jako velike.

Na ovom problemu treba se poraditi sustavno. Predškolstvo je najosjetljivija prva stepenica koja ima veliku, ako ne i najveću odgovornost da se brine o našoj djeci. Dok je predškolstvo ranije bilo tretirano samo kao odgoj, okvirnim Zakonom o predškolskom odgoju i obrazovanju im se dodaje i stavka obrazovanje.

''Ovdje se radi o populaciji koja ima specifičan tretman, s nama su djeca I do deset sati dnevno i ništa se ne smije prepuštati slučaju, visoko je zahtjevno i sve teže je naći kvalitetne ljude za rad. Ne umanjujući vrijednost škola, no drugačije je kada uzimate dijete od godinu dana. Ne možete stihijski pristupati, kad god ne postoji Zakon (op.a. HNŽ je jedna od dvije županije u cijeloj državi koja nije prilagodila Okvirni zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju), tko nije savjestan i odgovoran, daje mu se sloboda da se ponaša kako hoće. I u najbolje kontroliranim uvjetima rada događaju se pogreške a u predškolstvu i radu s djecom moramo ih svesti na najmanju moguću mjeru'', kaže za Bljesak.info Danijela Kegelj, direktorica JU Dječji vrtići Mostar.

Od 621 djeteta u vrtićima, 330 treba logopeda

I JU Dječji vrtići kao i JU Ciciban imaju velik pritisak na ustanove, prvenstveno zbog nedostatka stručnog kadra, ali i sve veće potrebe djece.

''U našim vrtićima od 406 djece, 250 djece treba tretman logopeda, dok smo tretmanom uspjeli obuhvatiti 200 djece i to jer smo zaposlili četiri volontera logopeda i dva edukacijska rehabilitatora'', kaže Kegelj.

U Ustanovi Ciciban od 215 djece, 80 djece treba tretman logopeda. U skladu sa organizacijom posla logoped planira uključivanje i tretman djece po organizacionim jedinicama vrtića.

''Mi smo društvo koje se kune u demokraciju a u startu najmlađe “zaribamo”, a da ne kažemo u ovim situacijama gdje roditelji masovno vrše pritisak na nas, radi logopeda, koji ne primaju djecu prije dvije ipol ili četiri godine, a svima koji se vole hvaliti da rade ranu intervenciju trebalo bi biti jasno da to nije istinita tvrdnja. Mi iz prakse imamo dokaze da djeca koja su s godinu dana počela raditi sa stručnim timom u kome je i logoped imaju najviše uspjeha'', kaže Kegelj.

Mr.sc. Ivana Šimić Šantić, prof.logoped za Bljesak.info kaže kako je posjet logopedu potreban čim se primijeti kašnjenje u jezično-govornom i komunikacijskom razvoju.
''Međutim, važno je naglasiti da svako kašnjenje ne znači nužno i poremećaj. Bitno je da diferencijalnu dijagnostiku napravi iskusan logoped koji će pri tome koristiti standardizirane mjerne instrumente'', kaže Šimić-Šantić.

Kašnjenje jezičnog razvoja

Istraživanja pokazuju, dodaje Šimić-Šantić, kako djeca koja su prekomjerno izložena ekranu postižu lošije rezultate na mjerama jezičnog razvoja, a posebno je naglašeno kašnjenje u razvoju ekspresivnog jezika i siromašniji vokabular.

''S toga razne akademske zajednice već dulje vrijeme upozoravaju na rizike za razvoj jezika uslijed uporabe digitalne tehnologije u ranome djetinjstvu. Američko društvo pedijatara akademika naglašava da svakih 30 minuta provedenih na ekranu povećava rizik za kasniji razvoj jezika i govora za 49%'', dodaje ova logopedinja.

Dženana Šegetalo, direktorica JU Ciciban, kaže da obe vrtićke ustanove imaju logopeda i stručne suradnike, no ponovila je kako ustanove nemaju asistente, čija bi podrška dobro došla, a o čemu smo ranije pisali.

Direktorice vrtića kažu kako su ranije imale sreću i dobru suradnju s Gradom Mostarom, jer im je bivši gradonačelnik Ljubo Bešlić, zaposlio stručni tim logopeda, psihologa i edukacijskih rehabilitatora.

Šegetalo je istaknula kako mostarski vrtići jedini u županiji imaju formiran stručni tim. No ipak, i za njega su potrebe prevelike.

Činjenica je, tvrde ove dvije direktorice javnih ustanova, da je situacija s pandemijom koronavirusa dodatno pogoršala ovu situaciju, pa sada i roditeljima trebaju stručni timovi, no brojka djece koja imaju poteškoće pri govoru je kažu, zaprepašćujuća.

Djeca uče što vide

''Ako pola djece treba logopeda, to je signal da se nešto dešava. Nedavno je kolegica iz jednog vrtića objavila snimku oponašajuće igre, gdje je dijete stavilo lutku i ispred lutke lego kockicu kao mobitel. Djeca uče što vide. Već se primijeti koje poteze djeca nemaju, nosili smo ove podatke na kongrese, a planiramo istraživanje koje trenutno radimo prezentirati i roditeljima i javno objaviti na našim stranicama'', kaže Kegelj.

Stručnjakinja Šimić-Šantić smatra da roditelji nisu svjesni opasnosti ekranizma.
''Mislim da roditelji uglavnom nisu svjesni opasnosti ekranizma, a moje sumnje je potvrdilo i nedavno istraživanje studentice logopedije provedeno u Hercegovini, koje je pokazalo da preko 70% roditelja nije zabrinuto zbog vremena koje dijete provodi uz ekran, dok podatci s terena pokazuju veliki porast broja djece koja imaju ozbiljne posljedice izloženosti ekranu'', kaže Šimić-Šantić.

Šegetalo dodaje da se treba voditi računa o ponašanju i tome što prezentiramo djeci.

''Nekada bi nam trebao logoped na vrtić, s obzirom koliko se djece pojavljuje s poteškoćama u razvoju govora. A najveći razlozi za to su ekrani, televizori, mobiteli, laptopi… Djeca dolaze u vrtić i pričaju engleski, a podrazumijeva se da se djecu prvo uči materinji jezik'', kaže Šegetalo, dodajući da djeca što manje vremena trebaju provoditi pred ekranima.

''Postoji toliko didaktičkih igara gdje dijete može zadovoljiti svoje potrebe u skladu s uzrastom'', dodaje.

Živi kontakt je važan

Kegelj napominje da je problem što nema živog kontakta, a i roditelji koji ne daju tablete, mobitele i laptope, kupuju djeci zvučne igračke koje ne mogu zamijeniti živi kontakt.

''Znamo da je naporno i teško nakon posla, ali roditelji moraju pronaći način da budu s djecom. Posljedice ekrana se vide, primjerice dječaci su uvijek bili motorički razvijeniji a djevojčice socio- emiocionalno, ako uradite analizu članaka, samo na vašem portalu, vidjet ćete koliko je povećano nasilje među djevojčicama, pojavljuju se ženske bande itd… A gdje je odgovor - evo ga u vrtiću. Jako rano se vidi da djevojčice primjerice da su djevojčice sve manje empatične i cijeli taj proces je uvezan'', kaže Kegelj.

U jaslicama, ističu ravnateljice, nema televizora, a roditelji su se i na to bunili.

''Nemamo u jaslicama TV, šta će djeci u jaslicama TV? I u vrtićkim skupinama ona samo treba služiti u obrazovne svrhe. Nama su se roditelji bunili zbog toga, jedni su nam čak i donirali TV aparat, koji smo mi naravno vratili. Svašta doživljavamo'', kaže Kegelj.

Tehnologija je postala dio našeg života i djeca su njome okružena od prvog dana, mr.sc. Ivana Šimić Šantić, prof.logoped, kaže da ono što se primjećuje je da je povećana izloženost ekranu povezana s nižom znatiželjom, samokontrolom, emocionalnom stabilnošću, rastresenošću, teškoćama pri sklapanju prijateljstava, nemogućnošću izvršavanja započetih zadataka…

Prve tri godine ključne za razvoj mozga

''Prve tri godine ključne su za razvoj dječjeg mozga koji je u tom razdoblju osjetljiviji na pozitivne i negativne utjecaje nego što će biti ikada više u životu. Elektronički medijski uređaji mogu stati na put i usporiti razvoj djeteta jer ne uključuju istraživanje, igranje i interakciju s roditeljima i drugim ljudima koji su ključni za učenje i uredan psihofizički razvoj'', kaže Šimć-Šantić dodajući kako su rezultati znanstvenih istraživanja pokali da djeca koja su više izložena ekranu imaju manji integritet bijele tvari i niži stupanj mijelinizacije, te slabiju sposobnost usmjeravanja i zadržavanja pažnje na zadatke.

''Problemi pažnje i kratkoročnog pamćenja kod djece koja su prekomjerno izložena ekranu izravno utječu na kasnije usvajanje jezika, čitanje i pisanje'', kaže Šimić-Šantić.

Američko društvo pedijatara akademika i Svjetska zdravstvena organizacija ne preporučuju korištenje elektroničkih medija djeci mlađoj od dvije godine i potiču interaktivnu igru, poručuje stručnjakinja.

''Nakon 2. godine, može se malo popustiti ali nikada prijeći 1 sat dnevno. Ako ima usporen razvoj jezika najbolje je nikako ga izlagati ekranu. Nakon nekog vremena, u skladu s napretkom djeteta, savjetujući se sa stručnjacima koji rade s njim, može se dopustiti nešto vremena za ekranom ali to vrijeme treba biti minimalno i u društvu s roditeljem. U kasnijoj, školskoj dobi, ako se koristi u dobre svrhe, digitalna tehnologija može pospješiti učenje. Današnje obrazovanje je nezamislivo bez digitalne tehnologije koja je jedna od glavnih alatki za akademsko napredovanje, ali naravno tek ako se ispravno koristi'', kaže Šimić-Šantić.

Podignuti svijest roditelja

Govoreći o tome kako podignuti svijest roditelja, Šimić-Šantić govori kako su svi svjesni neizbježnosti utjecaja ekrana na život djece, ali odrasli imaju odgovornost te iste sadržaje odabirati i dozirati kako bi se od samog početka razvoja djece stvarali zdravi pojedinci sa čvrstim temeljima za daljnji razvoj.

''Dijete ne možemo osloboditi mobitela i novih tehnologija, mora se znati njima služiti jer je to jako korisno, ali pitanje je gdje je granica, odnosno gdje korisno prelazi u štetno. Dobro oblikovane računalne jezične igre omogućuju da djeca usvajaju nove riječi, povezuju misli u rečenice, oblikuju priče, poboljšaju djetetov izgovor i predčitačke sposobnosti…međutim smatramo ih samo sredstvom za poboljšanje dječjih jezičnih sposobnosti, a ne surogatom roditeljske brige o djetetu'', ističe Šimić-Šantić, ističući kako one mogu biti mač s dvije oštrice; posveti li im dijete previše vremena, a zanemari druženje s vršnjacima i roditeljima, može imati problema u socijalnom razvoju i razvoju verbalne komunikacije.

''Smatram da su upravo mediji ti koji mogu napraviti jaku sponu između stručnjaka i šire društvene zajednice. Tu je važno odabrati najbolji mogući način dopiranja do svijesti ljudi. Naime svjedoci smo da su i odrasli sve manje skloni čitanju dužih tekstova (koji obično dobiju tek pokoji „like“), za razliku od videoklipova koji su puno posjećeniji i pobiru puno više „lajkova“. Treba se možda ići s kratkim i udarnim činjenicama koje će se ljudima urezati u pamćenje poput ''NE EKRANU PRIJE 2. GODINE'', ''KOLIKO JE VREMENA VAŠE DIJETE DANAS BILO NA MOBITELU'', ''KOJU STE PRIČU SINOĆ PROČITALI DJETETU'' i slično'', zaključila je Šimić-Šantić.

Kopirati