Tužno
VIDEO | Mladi otkrili zašto ne prijavljuju vršnjačko nasilje
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Istraživanje do kojih je došao BHRT u proteklih mjesec dana pokazuje da je vršnjačko nasilje u Bosni i Hercegovini u porastu i da je ono sve brutalnije i bezosjećajnije.
Djeca, profesori, stručnjaci ističu da je došlo do porasta anksioznosti i depresije kod mladih, ali i da se djeca u silnoj potrebi za pažnjom žele prikazivati moćnima.
Primjeri iz susjedstva
Mnoga djeca ne prijavljuju nasilje zbog nepovjerenja prema institucijama, ali i nerazumijevanja najbližih članova obitelji, kao ni škola.
Kada je četrnaestogodišnji učenik u Beogradu iz pištolja ubio čuvara škole i svoje drugare iz razreda, samo mjesec poslije četrnaestogodišnjak je pištoljem teško ozlijedio svog nastavnika u Osnovnoj školi u Lukavcu.
Uslijedile su svakodnevne dojave bombi po školama, prijetnje među vršnjacima i nasilje iz dana u dan eskalira.
Novi slučaj iz Zagreba gdje je bivši učenik jedne škole ubio sedmogodišnju djevojčicu, a teško ozlijedio učiteljicu i nekoliko učenika ponovno je pokazao da kao društvo niti jednu lekciju nismo naučili, a da institucije strategijama, planovima i programima bez konkretnih mjera teško da mogu napraviti korak naprijed.
"Reagiramo od slučaja do slučaja, dva tri dana se o tome priča i poslije toga se ostavlja u ladicu i zaboravi se do nekog drugog traženja problema i pregleda putem društvenih mreža. Država je zakazala na prevenciji, zakazali smo svi i školski sustav i institucije koje su odgovorne za rješavanje problema", kazala je sociologinja Smiljana Vovna.
Njihove vapaje nitko ne čuje
"Roditeljima su pokušali reći u 7 posto slučajeva. Zašto nisu svakom roditelju pokušali? Zato što ih nisu razumjeli. Isto tako su pokušali prenijeti na profesore koji ih isto nisu razumjeli. Čak ni prijatelji ih nisu razumjeli", navodi profesor-emeritus, ekspertica u oblasti nasilja Nurka Pranjić.
I sami učenici su za BHRT rekli da njihove vapaje nitko ne čuje.
Dugi niz godina socijalni pedagozi traže od Ministarstva obrazovanja i Pedagoškog zavoda u Tuzli da im omoguće angažman u školama. Socijalni pedagozi se školuju na Univerzitetu u Tuzli, ali ih institucije obrazovanja nikada nisu prepoznale pri zapošljavanju. Radije su priliku dali zaštitarima nego socijalnim pedagozima.
"Znate, nije to samo da vi radite s jednim djetetom ili sa čitavom školom. To je niz aktivnosti preventivnih. Od rada sa nastavnicima, od rada sa roditeljima, prepoznavanja ranog i detekcije. Zašto? Zato što imamo djecu u riziku i onda detektujemo tu djecu", ističe prof. dr Lejla Kuralić Čišić s Univerziteta u Tuzli.
Bitnost razgovora
"Povećanjem sigurnosne situacije u školama ne vjerujem da se nešto možemo puno boriti. Mladi su često u situaciji da ono što se dogodi u regiji se preslika u BiH, pogrešni su idoli, pogrešni ideali, pogrešna se glazba sluša. Ali tvrdim, da što više mladih privučemo u dnevne aktivnosti, da pričaju, razgovaraju, razmjenjuju ideje imat ćemo sigurno manje situacija poput dojava bombi, poput nasilja u školama, i tako dalje", stava je Miralem Ursunović iz Omladinskog resursnog centra Tuzla.
"Sve je ovo proizašlo iz obitelji i to je najveće ogledalo nas kada istupimo iz naše obiteljske kuće u svijet i jest ustvari kako smo odgojeni. Kakve su vidike, narative i stavove imali naši roditelji", navodi Mirela Biković iz Omladinskog resursnog centra Tuzla.
Ključno je pitanje zašto djeca pristaju na nasilje, koga se boje, zašto se boje prijaviti i zašto dizanje glasa protiv zlostavljanja ne vide kao svoju moralnu i ljudsku obvezu.
Odgovori leže upravo u ovome što su za BHRT rekli učenici Gimnazije Meša Selimović u Tuzli - da su nasilje prijavljivali, a da podršku i zaštitu nisu dobili.
