Orao je sletio - na današnji dan 1969. godine

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije 52 godine cijeli svijet dramatično je pratio trojicu hrabrih astronauta koji su sletjeli na Mjesec i prošetali se po njemu. Na današnji dan 1969. – posada Apolla 11: Neil Armstrong, Edwin 'Buzz' Aldrin i Michael Collins izvela prvo spuštanje na Mjesec.

Ovo je mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo! Rečenica je to koju je prije točno 52 godine izrekao Neil Armstrong kad je prvi stupio na površinu nekog svemirskog objekta koji nije Zemlja.

Dva ipol dana do Mjeseca

Ujedno je to rečenica koju od tada pamti cijeli svijet. Pothvat koji su tad, uz Armstronga, ostvarili Edwin Buzz Aldrin i Michael Collins i dan danas je ostao zasigurno najveći svemirski pothvat u povijesti. Lansiranje rakete pratile su stotine tisuća okupljenih oko centra Cape Kennedy te milijuni na TV ekranima. Strepili su dok su putovali dva i pol dana do Mjeseca, a samo slijetanje pratilo je čak milijardu ljudi.

Lansirana je s Floride 16. srpnja, kao treća lunarna misija NASA-inog programa Apollo (i prva misija G vrste), s posadom u sastavu: zapovjednik Neil Alden Armstrong, pilot komandnog modula Michael Collins i pilot lunarnog modula Edwin Eugene "Buzz" Aldrin, Jr. 20. srpnja, Armstrong i Aldrin sletjeli su u More tišine i postali prvi ljudi na površini Mjeseca.

Njihov lunarni modul, Eagle (orao), proveo je 21 sat i 31 minutu na površini Mjeseca dok je Collins orbitirao oko mjeseca u komandnom modulu Columbia. Tri astronauta vratila su se na zemlju s 21,55 kg mjesečevog kamenja, sletjevši 24. srpnja u Tihi ocean.

Vizija J.F. Kennedyja

Apollo 11, ispunio je viziju predsjednika Johna F. Kennedyja o osvajanju Mjeseca prije Sovjetskog saveza do kraja 1960-ih, koju je izrazio tijekom govora u Kongresu 1961.

John F. Kennedy, je te godine . pred SAD postavio izuzetno ambiciozan cilj nakon što se konzultirao s tadašnjim čelnicima NASA-e koji su plan smatrali izvedivim te čak njegovali ambicije za ljudsko osvajanje Marsa.

Legendarne riječi: „Odlučili smo ići na Mjesec ne zato što je to lako, već upravo zato što je teško“, izgovorio je godinu dana kasnije na stadionu Rice u Houstonu.

Takav pothvat u tom trenutku povijesti, u tako kratkom vremenu, unatoč optimizmu NASA-e, bio je izuzetno zahtjevan. No američki predsjednik nije imao puno izbora. Naime, SSSR je bio u velikoj prednosti; već je u svemir poslao satelit Sputnjik, psa Laiku i prvog čovjeka Jurija Gagarina, pa su Amerikanci mogli samo hvatati korak ili se odlučiti za neki veći cilj u kojem Rusi neće imati posebnu prednost, a koji će poništiti sve ruske već ostvarene prednosti.

Kennedy se kolebao između saveza s Rusima i desalinizacije vode

Zanimljivo je pritom da je Kennedy u jednom trenutku razmatrao pragmatičnu mogućnost da s ruskim predsjednikom Nikitom Hruščovom pokuša dogovoriti zajednički let na Mjesec, ali i da se s Rusima uopće ne natječe u svemiru, već da svijet impresionira rješavanjem važnog problema desalinizacije morske vode u velikim razmjerima.

Kako povijest pokazuje, udruživanje nije prošlo jer je Hruščov tražio da se prvo ostvari ugovor o nuklearnom nenapadanju, a potom je uslijedila Kubanska kriza. Kennedy je pak odlučio da desalinizacija ni u kojem strateškom i psihološkom smislu ne bi mogla imati jednako moćan efekt kao šetnja čovjeka po Mjesecu.

Zanimljivo je također i to da je Kennedy 1963. počeo gubiti entuzijazam za vrlo skup let na Mjesec jer je od čelnika NASA-e, Jamesa Webba, (snimka njihovog razgovora) doznao da im to vjerojatno neće poći za rukom prije kraja 1969., što je značilo da ga neće dočekati na predsjedničkoj poziciji čak i ako bude ponovno izabran. Neki povjesničari pitaju se bi li se spuštanje uopće dogodilo da nije bilo atentata u Dallasu.

Nakon misije Apolla 11 je uslijedilo još svega pet ljudskih letova na mjesec. Posljednji je bio Apollo 17, u sklopu kojeg je posada na Mjesec sletjela 7. prosinca 1972.

Američka NASA (Nacionalna aeronautička i svemirska administracija) je nakon toga odlučila okončati svemirski program Apollo i nikad ga nije obnovila. Iako je u planu bilo nekoliko novih programa, uključujući ambiciozni Constellation Program iz 2000-ih, nijedan nije realiziran. Zašto se otad do danas nismo vratili tamo?

Nekoliko je razloga zašto, piše portal Vintage Times. U godinama nakon Drugog svjetskog rata i tijekom hladnog rata SAD i Sovjetski Savez bili su u golemoj utrci naoružanjem, paralelno kojoj se onda razvila i svemirska utrka. Obje svjetske sile počele su eksperimentirati, prvo sa svemirskim letovima sa životinjama, a zatim i s ljudskom posadom.

Rus Jurij Gagarin prvi čovjek u svemiru

Sovjeti su ostvarili veliki uspjeh kad su kozmonauta Jurija Gagarin u svemir uspješno poslali 12. travnja 1961., u kapsuli Vostok 1 koja je napravila jedan krug oko Zemlje. To se dogodilo samo četiri godine nakon što su uspješno lansirali prvi satelit u svemir, Sputnjik 1, i prvu životinju u svemir, psa Lajku u Sputnjiku 2.

SAD je svog prvog astronauta, Alana Sheparda, u svemir poslao manje od mjesec dana kasnije, 5. svibnja 1961. No čast prvog čovjeka u svemiru pripala je Rusu.

Na vrhuncu svemirske utrke 1966. proračun NASA-e iznosio je gotovo 4,5% ukupnog američkog saveznog proračuna. U današnjim dolarima tadašnji proračun iznosio bi oko 182 milijarde dolara. Ukupan trošak programa Apollo iznosio je 264 milijarde današnjih dolara. Golemi napredak koji je SAD ostvario imao je jednako golemu cijenu.

"Ovo je bio rat drugim sredstvima - zaista jest. A to nismo imali otad", rekao je glavni povjesničar NASA-e od 1990. do 2002. i autor knjige Apollo's Legacy Roger Launius za portal Space.com. SAD je imao snažan motiv pokazati svijetu da budućnost leži u njegovom kapitalističko-demokratskom sustavu, ne u komunističkom koji je SSSR htio nametnuti cijelom svijetu. U tome je, na kraju, bio uspješan.

"Smisao Apolla nije, u suštini, bio odlazak na mjesec. Bio je demonstracija američkog globalnog vodstva u nadmetanju nulte sume sa Sovjetskim Savezom", komentirao je i profesor političkih znanosti i međunarodnih odnosa na fakultetu George Washington University's Elliott School of International Affairs John Logsdon.

Zanimljivo je da je relativna cijena projekta Space Shuttle iznosila samo 0,75% američkog saveznog proračuna 1982., a troškovi Međunarodne svemirske postaje bili su još manji.

Amerikanci Neil Armstrong i Buzz Aldrin prvi ljudi na Mjesecu

Vjerojatno zbog visoke cijene projekta politička i ekonomska podrška programu Apollo već je počela opadati do trenutka kad su ljudi konačno sletjeli na Mjesec. To su, podsjetimo, bila tri Amerikanca: Neil Armstrong i Buzz Aldrin u modulu Eagle, dok ih je Michael Collins čekao u zapovjednom modulu Columbia u Mjesečevoj orbiti.

A uslijed naftne krize 1973. američka javnost i političari postali su neskloni fiskalnoj rastrošnosti. Istraživanje svemira moralo je biti podvrgnuto financijskim rezovima.

NASA se ograničila na istraživačke i znanstvene misije te se uključila u programe Space Shuttle, višekratne orbitalne svemirske letjelice koje su bile u pogonu od 1981. do 2011., i Skylab, prvu američku svemirsku postaju iz sedamdesetih.

Nakon nekog vremena NASA je prestala proizvoditi i goleme rakete Saturn V, koje su let na Mjesec i činile mogućim jer su bile dovoljno snažne da se odupru Zemljinoj gravitaciji pri letu. Neiskorištene rakete postale su muzejski primjerci.

Space Shuttle je također imao svoje nedostatke. Osim što, naravno, nisu bile sposobne za let na Mjesec, ove letjelice nisu bile toliko jeftine koliko se prvo pretpostavljao, kada su se uračunali troškovi obnavljanja.

Nesreće, visoka cijena programa i završetak hladnog rata ohladili Amerikance od novih letova

A onda se dogodila prva velika nesreća - Space Shuttle Challenger eksplodirao je 73 sekunde nakon lansiranja 28. siječnja 1986. Svih sedam astronauta je poginulo. Program Space Shuttle je nakon toga bio zamrznut na dvije i pol godine.

A kad se Sovjetski Savez 1991. raspao i kada je hladni rat završio, i potreba za svemirskim programom dodatno je splasnula. Ironično, iako je ruska Federalna svemirska agencija zadržala mnogo manji proračun od svoje sovjetske prethodnice, uz gotovo potpuno zastarjelu svemirsku postaju Mir (aktivna od 1986. do 2001.) i svemirske letjelice Sojuz iz šezdesetih, SAD se na kraju počeo oslanjati upravo na Rusiju za vlastite svemirske letove.

U međuvremenu je došlo do još jedne tragične nesreće sa Space Shuttleom Columbia, koji se raspao prilikom povratka u atmosferu 1. veljače 2003. Svih sedam astronauta poginulo je i u ovom slučaju.

NASA, koja nije mogla priuštiti vlastitu svemirsku postaju nakon što se Skylab (planirano) srušio sedamdesetih, krenula je u projekt Međunarodne svemirske postaje zajedno s ruskim Roscosmosom, a zatim i sa svemirskim agencijama Japana (Jaxa), Kanade (CSA) i Europske unije (ESA). Američki Space Shuttle iskoristio se za izgradnju postaje, a ruski Sojuz za prijevoz tereta i posade.