U Gruziji se upravo događa ono što se događalo u Ukrajini

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nakon što je Rusija u veljači 2022. pokrenula invaziju na Ukrajinu, Gruzija je imala dobre razloge da oštro osudi agresora i na sve načine podrži žrtvu. Samo 14 godina ranije ta nekadašnja sovjetska republika također je iskusila rusku agresiju, koja je nakon pet dana neravnopravnog sukoba završila primirjem i gruzijskim gubitkom 20 posto nacionalnog teritorija.

Međutim, dogodilo se upravo suprotno, a događaji u posljednje dvije godine ukazuju da se sudbine i putanje Gruzije i Ukrajine umnogome isprepliću, ponajprije u domaćim političkim previranjima i desetljećima turbulentnih odnosa s moćnim susjedom. 

Gruzija prvo osudila rusku agresiju, ali...

Iako je Gruzija isprva deklarativno osudila rusku invaziju, vlada pod vodstvom centrističke stranke Gruzijski san ubrzo se priklonila Moskvi, s kojom danas održava uglavnom bliske diplomatske i trgovinske odnose.

Ne samo da Gruzija nije prihvatila sankcije protiv Rusije nego već pune dvije godine odbija pomoći Ukrajini na bilo koji način. Gruzijska vlada odbila je čak i ukrajinski zahtjev za povrat sustava protuzračne obrane koji je dobila kako bi se lakše obranila od ruskog napada 2008. godine.

Opravdavajući taj potez, tadašnji gruzijski premijer Irakli Garibašvili rekao je da bi pridruživanje zapadnim sankcijama i pružanje pomoći Ukrajini samo naštetilo njegovoj zemlji i narodu. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski opozvao je nakon toga veleposlanika iz Tbilisija i nazvao ovu odluku nemoralnom.

Masovni prosvjedi u Tbilisiju

Pa ipak, masovni prosvjedi protiv vlasti koji već danima traju u Tbilisiju ukazuju na to da gruzijsko društvo nije jedinstveno u svrstavanju na rusku stranu. Stotine tisuća prosvjednika svakodnevno se sukobljavaju s policijom, koja koristi vodene topove, suzavac i gumene metke, zbog kontroverznog zakonskog prijedloga o “transparentnosti stranog utjecaja”

Bude li zakon stupio na snagu do kraja svibnja, kao što Gruzijski san najavljuje, sve udruge, ustanove i organizacije u zemlji morat će javno deklarirati uplate iz inozemstva koje premašuju 20 posto njihovog godišnjeg proračuna. Gruzijska oporba pod vodstvom prozapadnog i liberalnog Ujedinjenog nacionalnog pokreta tvrdi kako je zakonski prijedlog osmišljen da ušutka i uguši bilo kakav politički i društveni otpor. Sličan zakon u Rusiji se koristi za kažnjavanje kritičara vlade i progon neovisnih medija.

Upravo iz Moskve stiže snažna podrška gruzijskoj vladi. Ruski filozof blizak Kremlju Aleksandar Dugin tvrdi da je Gruzija na dobrom putu zbog donošenja spomenutog zakona. Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov okrivio je Zapad za izazivanje “antiruskih osjećaja” među Gruzijcima, a podršku namjerama vlade izrazio je i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, prenosi Index.hr.

Da bi zakon postao važeći, mora proći i treće čitanje u gruzijskom parlamentu, a potom bi ga trebala potpisati i gruzijska predsjednica Salome Zurabišvili, koja je obećala staviti veto. No zahvaljujući većini u parlamentu, Gruzijski san može srušiti veto i ipak donijeti zakon. Na dan trećeg čitanja, 17. svibnja, u Tbilisiju se očekuju dosad najveći prosvjedi.

Sve podsjeća na Majdan

Prilično je jasna poveznica gruzijskih prosvjeda s događajima na kijevskom trgu Majdan od studenog 2013. do ožujka 2014. godine, koji su doveli do potpune promjene paradigme u ukrajinskom društvu i politici.

Tadašnji ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič, vjerni saveznik ruskog lidera Vladimira Putina, izazvao je nezadovoljstvo proeuropski orijentiranih građana i opozicije odbivši potpisati sporazum o suradnji i približavanju Europskoj uniji.

Višemjesečni prosvjedi prerasli su u revoluciju s uličnim sukobima, ljudskim žrtvama i brutalnom policijskom represijom, koja je u konačnici na vlast dovela prozapadnu političku opciju, odnosno ukrajinske predsjednike Petra Porošenka i Zelenskog.

Međutim, Rusija je potkraj veljače 2014. praktički bez otpora okupirala ukrajinski poluotok Krim, a potom potaknula separatiste u Donjeckoj i Luhanskoj regiji da podignu ustanak protiv vlade u Kijevu. Uslijedio je rat u kojem je na obje strane poginulo više od 14.000 ljudi i koji je manjim ili većim intenzitetom potrajao sve do totalne ruske invazije.

Gorko iskustvo ruske invazije

Osim gorskog iskustva ruske agresije 2008. godine, gruzijsko društvo s ukrajinskim dijeli i dugu povijest proeuropske orijentacije, a zapadne vlade i međunarodne organizacije uložile su mnogo truda, vremena i novca da ovu zemlju na razmeđu Europe i Azije odmaknu od ruskog utjecaja.

Uostalom, Gruzija je još početkom ožujka 2022. s Moldavijom zatražila članstvo u Europskoj uniji, a već desetljećima blisko surađuje i s NATO-om. Jedna anketa s početka 2023. godine pokazala je da 75 posto Gruzijaca i dalje podržava integraciju sa Zapadom, dok se samo dva posto građana izjasnilo proruski orijentiranima.

Iako je službena politika gruzijske vlade i dalje proeuropska, otkako je Gruzijski san 2012. preuzeo vlast, zapravo se malo radi na približavanju Europskoj uniji i NATO-u. Analitičari smatraju da se Gruzija odlučila na nespretan pokušaj da zaštiti svoje gospodarstvo i izbjegne provociranje Moskve. No sve ukazuje na to da se radi opasnom udovoljavanju i popuštanju pred ruskom prijetnjom.

Opasna politička popuštanja

Nekadašnji američki državni tajnik Henry Kissinger opisao je popuštanje kao “vanjsku politiku smirivanja i istodobno riskiranja pogoršanja stanja u zemlji kroz pregovore kako bi se spriječio rat”. Ovoj su politici kroz povijest pribjegavali mnogi režimi i lideri, ali rijetko je dugoročno bila uspješna i opravdana. No s obzirom na neugodna iskustva iz bliske prošlosti, koja su dovela u pitanje nacionalnu opstojnost, baš kao i u ukrajinskom slučaju, imaju li gruzijske elite uopće izbora?

Navodno je tadašnji gruzijski predsjednik Mihail Saakašvili pogrešno protumačio američku podršku na izborima i 2008. izazvao katastrofalan rat s Rusijom. Na dužnost je došao uvelike zahvaljujući obećanjima da će ponovno uspostaviti kontrolu nad Južnom Osetijom i Abhazijom, dvjema gruzijskim regijama koje su bile pod kontrolom etničkih separatista od ranih 90-ih godina. Ruske postrojbe brzo su odgovorile na gruzijski napad i došle na samo 50-ak kilometara od glavnog grada Tbilisija.

I dalje se raspravlja o tome tko je kriv za rat

Već nakon pet dana Gruzija je bila prisiljena zatražiti primirje. Još uvijek se vode rasprave o tome jesu li kratkotrajni sukob izazvale ruske provokacije ili nadobudni gruzijski predsjednik, ali trauma poraza u gruzijskoj nacionalnoj svijesti postoji i danas.

Rusija je potom priznala neovisnost Abhazije i Južne Osetije, stacionirajući svoje vojnike u ovim regijama. Taktike koje je Rusija koristila u pokušaju da destabilizira Gruziju kasnije će primijeniti u Ukrajini.

S druge strane, baš zbog ukrajinskih iskustava s Putinovim režimom, Gruzija ne može ignorirati da s Rusijom dijeli granicu dugačku gotovo 900 kilometara i da iz spomenutih odmetnutih regija može brzo i učinkovito djelovati protiv južnog susjeda.

Mlaka reakcija Zapada je velika strateška pogreška, ohrabrila je Putina

Upravo se mlaka reakcija Zapada na rusku invaziju na Gruziju 2008. danas smatra velikom strateškom pogreškom, koja je ohrabrila Vladimira Putina i pripremila teren za agresiju na Ukrajinu. Petnaest godina kasnije oživljavanje ruskog utjecaja u Gruziji moglo bi uvjeriti Putina da će unatoč posrtanjima i neuspjesima naposljetku postići svoje ciljeve u Ukrajini.

Utjecaj ruske propagande u gruzijskom informacijskom prostoru još je jedno problematično pitanje koje je posebno vidljivo u rehabilitaciji sovjetskog diktatora Josifa Staljina. Godinama je Putinov režim promovirao revizionistički pristup Staljinu prikazujući ga kao snažnog vođu čije zasluge u pobjedi nad nacističkom Njemačkom u Drugom svjetskom ratu nadmašuju njegove strašne zločine.

S obzirom na njegovo gruzijsko podrijetlo, Staljina se i dalje smatra svojevrsnim predstavnikom gruzijskog nacionalizma iako takva tvrdnja ima malo uporišta u stvarnosti.

Zadnjih godina u Gruziji dignuto 11 spomenika Staljinu

Paradoksalno zvuči podatak da je posljednjih godina u Gruziji podignuto 11 novih spomenika Staljinu, a nedavna anketa pokazala je da se gotovo 46% ispitanika slaže da bi “domoljubni Gruzijci trebali biti ponosni na Staljina”. Staljin je umro prije 71 godinu i njegov režim povijest je odavno osudila, ali ovaj primjer pokazuje ranjivost gruzijskog društva na ruski informacijski rat i ukazuje na plodno tlo za narative iz Kremlja.

Zato bi bilo pogrešno i kratkovidno ponovno umanjivati geopolitičke promjene koje se trenutno događaju u Gruziji, kao i nemalu mogućnost nove ruske invazije. Iako su ruski ratni resursi uglavnom angažirani u Ukrajini, Gruzija je malena zemlja (ima tek oko četiri milijuna stanovnika) te za eventualnu uspješnu vojnu provokaciju, ne nužno i invaziju, nisu neophodne neke goleme ruske snage.

Gruzijski san voli se naciji predstavljati kao jedina brana pred još jednom ruskom agresijom uoči parlamentarnih izbora u listopadu 2024. godine. Sasvim je jasno da Putinu ne odgovara da još jedna susjedna zemlja krene putem pridruživanja Europskoj uniji ili NATO-u. To bi za njega bila otvorena prijetnja. I tu se ponovno isprepliću događaji u Ukrajini i Gruziji.

Ako Putin uspostavi dominaciju u Gruziji, zašto mu to ne bi uspjelo i drugdje?

Ruski neuspjesi u ratu s Ukrajinom u sljedećim mjesecima ohrabrili bi i potaknuli proeuropske snage i otvorili mogućnost da gruzijska oporba pobijedi na ovogodišnjim parlamentarnim izborima. Osim toga, gruzijska predsjednica Zurabišvili rekla je ne tako davno da mirovni sporazum za Ukrajinu mora uključivati rusko povlačenje iz Abhazije i Južne Osetije, što je u središtu gruzijskih nacionalnih interesa.

Kako je prije nekoliko mjeseci upozorio Giorgi Kandelaki, bivši gruzijski parlamentarni zastupnik, alternativa bi bila pogubna za Gruziju, Ukrajinu i zapadne interese. Ako Putin uspije ponovno uspostaviti rusku dominaciju nad Gruzijom i spriječiti euroatlantske ambicije te zemlje, zašto mu nešto slično ne bi uspjelo i u Ukrajini i kod drugih susjeda?