Charles Goodyear
Čovjek koji je izumio dvije najvažnije gume
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Charles (Nelson) Goodyear, američki tehničar i izumitelj kojem zahvaljujemo što se vozimo na gumenim, a ne na drvenim ili čeličnim kotačima, rođen je na današnji dan, 29. prosinca 1800. godine u američkom New Havenu (Connecticut).
Zainteresiran za poboljšanje uporabnih svojstava kaučuka, Goodyear je otkupio pravo da nastavi rad kemičara Nathaniela Haywarda, koji je primijetio da kaučuk obrađen sumporom nije ljepljiv na povišenoj temperaturi.
Otkrio je zapravo kako u spoju sa sumporom i nakon toplinske obrade guma zadržava elastičnost, a gubi prirodnu sklonost rastapanju i lijepljenju za podlogu kad je topla i krutosti kad je hladna (uslijed naknadne polimerizacije, odnosno starenja).
Goodyear je na toj osnovi razradio 1839. proces vulkanizacije gume, a 1852. usavršio proizvodnju tvrde gume.
Zbog teškoća s priznavanjem patentnih prava i neisplativosti proizvodnih pogona završio je u zatvoru i umro u dugovima, dok je njegovo otkriće poslije dobilo neprocjenjivu važnost za praktičnu uporabu gume, ponajprije u automobilskoj industriji.
Njegov je izum revolucionaran, jedan od najvažnijih u povijesti transportnih sredstava.
Goodyear je izmislio, te 1855. proizveo i prvi prezervativ (kondom)!
Spletom nesretnih okolnosti nije uspio zaraditi na svojim izumima te 1860. umire u dugovima, premda su drugi zaradili milijune na njegovoj inovativnosti i genijalnosti.
Postoje i određena osporavanja Goodyearove uloge, odnosno zna se da su Indijanci iz središnje Amerike i nekoliko stoljeća ranije rabili slične procese. No nije sporno da je napredak na tom području krenuo nakon Goodyearovog patenta.
S obzirom da je Goodyear nekoliko godina pokušavao različitim smjesama i spojevima dobiti elastičnu, a ipak izdržljivu gumu, upravo je eksperimentiranje s otrovnim materijalima i smjesama pogoršalo njegovo zdravlje, a kasnije svađe zaslužne su da život završi u dugovima i neimaštini.
Tek je naknadno potvrđen njegov značaj za povijest izuma te je u njegovu počast 1898. imenovana tvrtka Goodyear Tire. Utemeljili su je njemački doseljenici, braća Frank i Charles Seiberling, te će izrasti u najvažniju svjetsku gumarsku korporaciju.
Preduhitrio ga Thomas Hancock
Povijesni spisi pokazuju kako je Goodyear pet godina prije razvitka vulkanizacije, proučavao rad dvojice kemičara – Nathaniela Haywarda i Friedricha Ludersdorfa koji su tretirali kaučuk sa sumporom i na njihovom radu bazirao svoja istraživanja.
No i uz pomoć kemičara, Goodyear nije prvi patentirao vulkanizaciju, preduhitrio ga je Thomas Hancock – inženjer iz Velike Britanije i to za 3 tjedna.
U autobiografiji Gum-Elastica, Goodyear navodi kako je on inspirirao Haywarda i Ludersdorfa na istraživanje kaučuka te kako su pokazivali puno otpora prema vulkanizaciji u početku. Bojali su se kako će zagrijavanjem guma izgubiti sva svoja svojstva i raspast se.
No Goodyearovo otkriće ubrzo je revolucioniziralo svijet guma. Gume se više nisu krpale kožom, bile su izdržljivije i trajale su puno duže. Postupkom vulkanizacije gume se krpaju i danas, pod uvjetom da nisu presječene žice unutar pneumatika.
Sam Charles Goodyear je nažalost iskusio sudbinu mnogih inovatora – umro je u siromaštvu. Tek je njegova obitelj, koristeći patent za vulkanizaciju, uspjela izaći iz siromaštva i kasnije izgraditi kompaniju koju znamo danas.
Proces vulkanizacije dobio je ime po Vulkanu – rimskom bogu požara i vatre, jer se proces vulkanizacije izvodi na temperaturi od 130 do 150°C
Prednosti vulkanizirane gume su: rastezljivost, izdržljivost, ne upija vodu, otporna je na oksidaciju i ogrebotine, bolji je električni izolator, otpornija je na masti i otapala te visoke i niske temperature.
Vulkanizacija guma ne utječe na mogućnosti recikliranja, jer osim mjesta za odlaganje guma, postoje i sigurni načini recikliranja kojim se stare gume pretvaraju u gorivo.
