Da nije bilo Pupina tko zna bi li danas bilo i rendgena

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Srpski znanstvenik Mihajlo Pupin (1854.-1935.) načinio je 7. veljače 1896. godine prvi rendgenogram u povijesti medicine, zahvaljujući kome je izveden prvi kirurški zahvat uz pomoć rendgenskog snimka.

Pupin je bio srpski i američki znanstvenik, izumitelj, profesor na Sveučilištu Columbia, nositelj jugoslavenskog odlikovanja Bijeli orao prvog reda i počasni konzul Srbije u SAD-u.

Suosnivač je i dugogodišnji predsjednik Srpskog narodnog saveza u Americi. Dobitnik je i Pulitzerove nagrade 1924. godine za autobiografsko djelo "S pašnjaka do znanstvenika" (engl. From immigrant to inventor), piše Wikipedia.

Majčine riječi kao vodilja

Mihajlo Pupin je rođen 9. listopada 1854. godine u selu Idvor (danas u općini Kovačica) u Banatu, tadašnje Austrijsko carstvo. Sin je oca Konstantina i majke Olimpijade, koji su imali desetoro djece. Nakon odlaska u Ameriku, promijenio je svoje ime u Mihajlo Idvorski Pupin (en. Michael Idvorsky Pupin), čime je naglasio svoje podrijetlo. 1888. godine oženio se Amerikankom Sarom Catharinom Jackson iz New Yorka, s kojom je imao kćer Barbaru. Brak je trajao svega osam godina, jer mu je supruga preminula od upale pluća. Čitav život pamtio je majčine riječi, koje je naveo i u autobiografskom djelu:

''Dijete moje, ako želiš poći u svijet, o kome si toliko slušao na našim posijelima, moraš imati još jedan par očiju — oči za čitanje i pisanje. U svijetu ima mnogo čega o čemu ne možeš saznati ako ne znaš čitati i pisati. Znanje, to su zlatne ljestve preko kojih se ide u nebesa; znanje je svijetlost koja osvjetljuje naš put kroz život i vodi nas u život budućnosti pun vječne slave.''

Obrazovanje

Osnovno obrazovanje stekao je prvo u rodnom mjestu, u Srpskoj vjeroispovednoj osnovnoj školi, a zatim i u Njemačkoj osnovnoj školi u Perlezu. Srednju školu upisao je 1871. godine u Pančevu. Već se tada primjećivalo da je darovit i talentiran. Zbog odličnog učenja dodijeljena mu je i stipendija.

Zbog njegove aktivnosti u pokretu Omladine srpske, koja se tada sukobljavala s austro-ugarskom policijom, morao je napustiti Pančevo. Godine 1872. odlazi u Prag, gdje je nastavio šesti razred i prvi semestar sedmog razreda.

Nakon očeve iznenadne smrti u ožujku 1874. godine, u svojoj dvadesetoj godini života, odlučuje prekinuti školovanje u Pragu zbog financijskih teškoća, te odlazi u Ameriku.

''Kada sam se iskrcao prije četrdeset i osam godina u Kassel Gardenu, imao sam u džepu svega pet centi. I da sam umjesto pet centi donio pet stotina dolara, moja sudbina u novoj, meni potpuno nepoznatoj zemlji, ne bi bila ništa drugačija. Mladi doseljenik, kao što sam tada bio ja i ne počinje ništa dok ne potroši sav novac koji je ponio sa sobom. Ja sam donio pet centi i odmah sam ih potrošio na jedan komad pite od šljiva, što je u stvari bila nazovi pita. U njoj je bilo manje šljiva, a više koštica! A da sam donio i pet stotina dolara, trebalo bi mi samo malo više vremena da ih utrošim, vjerojatno na slične stvari, a borba za opstanak koja me je očekivala ostala bi ista. Za mladog doseljenika i nije nesreća da se ovdje iskrca bez prebijene pare u džepu; za mladog čovjeka uopće nije nesreća biti bez novaca, ako se odlučio sam sebi krčiti put samostalnom životu, pod uvjetom da u sebi ima dovoljno snage svladati sve teškoće s kojima će se suočiti.''

Studij u Americi

U SAD-u je sljedećih pet godina radio kao fizički radnik i paralelno učio engleski, grčki i latinski jezik. Nakon tri godine pohađanja večernjih tečajeva, u jesen 1879. godine položio je prijamni ispit i upisao studij na Columbiji u New Yorku. Na studiju je bio oslobođen plaćanja školarine jer je bio uzoran student, a na kraju prve godine dobio je dvije novčane nagrade - za uspjeh iz grčkog jezika i matematike. Tijekom školovanja uglavnom se uzdržavao držanjem privatnih satova i radeći fizički teške poslove.

Studij je završio 1883. godine s izvrsnim uspjehom iz matematike i fizike, pri čemu je primio diplomu prvog akademskog stupnja. Potom se vratio u Europu, i to najprije u Veliku Britaniju (1883.—1885.) gdje je nastavio školovanje na Cambridgeu zahvaljujući dobivenoj stipendiji za studij matematike i fizike. Nakon školovanja u Cambridgeu, Pupin je studij eksperimentalne fizike započeo na Sveučilištu u Berlinu 1885. godine kod čuvenog profesora Hermanna von Helmholza, nakon čega je 1889. godine obranio doktorsku disertaciju iz područja fizičke kemije, na temu: "Osmotski pritisak i njegov odnos prema slobodnoj energiji".

Tijekom boravka u Berlinu, 1887. godine, održana je čuvena sjednica Društva za fiziku na kojoj je prvi put objavljeno povijesno Hertzovo otkriće oscilatora i dipola koji emitira elektromagnetne valove. Sjednicom je predsjedavao von Helmholz, tadašnji Pupinov mentor. Pupinov suvremenik je također bio i znameniti znanstvenik Kirchoff, zaslužan za otkriće dva osnovna elektrotehnička zakona (Prvo i drugo Kirchoffovo pravilo), a koji je živio i radio u Berlinu. Još tijekom prve godine studija Pupin je pohađao Helmholzova predavanja iz eksperimentalne fizike, zatim predavanja o teoriji elektriciteta i magnetizma kod Kirchoffa i izvodio praktične radove u laboratoriju pod Helmholzovim i Kuntovim rukovodstvom, profesorima koji su u to vrijeme bili izvanredan znanstveni kadar.

Sekundarne rendgenske radijacije

Pupin je započeo svoju karijeru učitelja na Sveučilištu Columbia 1889. godine, gdje je radio punih četrdeset godina (do 1929.) Postao je redoviti profesor 1901. godine. Njegov položaj profesora teorijske elektrotehnike usmjerio je njegovo zanimanje na proučavanje elektromagnetnih fenomena. Električna rezonancija, kao predmet izučavanja, privukla je Pupinovu pozornost 1892. Kao rezultat toga, Pupin je pronašao električno strujno kolo s podešavanjem u rezonanciju, koji je našao primjenu u radio-vezama. Ovaj patent je kasnije prodao kompaniji Markoni.

1896. godine, nakon što je Rendgen 1895. objavio svoj pronalazak Х-zraka, Pupin je otkrio sekundarne rendgenske radijacije, a ubrzo nakon toga razvio je brzu metodu rendgenskog snimanja koja se sastoji u tome što se između objekta koji se snima i fotografske ploče, umeće fluorescentni ekran, čime je skraćeno vrijeme ekspozicije s trajanja od oko jednog sata na svega nekoliko sekundi. Ta metoda je našla široku primjenu i još uvijek se primjenjuje.