Rudan za Bljesak: U znanosti ste na pravom putu kada predosjetite ljepotu rješenja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Redoviti profesor i direktor Centra za globalno zdravlje na Sveučilištu u Edinburghu, autor i koautor sedam knjiga i preko 450 znanstvenih radova, od kojih su mnogi objavljeni u prestižnim časopisima poput Lanceta i Naturea i, prema bazi Google Scholar, citirani gotovo 50.000 puta, uz H-index 95, što ga svrstava među najcitiranije znanstvenike svijeta, dio je referenci koje se vežu uz ime Igora Rudana.

Naime, ovaj 46-godišnji hrvatski znanstveni genijalac spada među vodeće znanstvene umove svijeta. Za svoj znanstveni i stručni doprinos svjetskoj riznici znanja, koji je usmjerio na biomedicinu i međunarodno zdravstvo, dobio je dvadesetak nagrada, među kojima se posebno ističe Chancellor's Award, najviša nagrada za znanstveni rad u britanskoj akademskoj zajednici. Istu mu je 2012. godine uručila britanska princeza Anne, sestra princa Charlesa.

No, posljednje u nizu priznanja za svoj rad dobio je u ožujku prošle godine kada je postao prvi Hrvat izabran za redovnog člana britanskog Kraljevskog društva (Royal Societyja) nakon Ruđera Boškovića 1761. godine.

Imajući na umu prethodno navedene reference i privilegiran ukazanom čašću, autor ovih redaka napravio je ekskluzivni intervju za Bljesak.info s ovim znanstvenikom svjetskoga glasa.

Bljesak.info: Poštovani profesore, krenut ću poprilično izravno. Tko je, zapravo, Igor Rudan? Kako biste Vi sebe predstavili javnosti?

Rudan: Čovjek sam koji je, spletom okolnosti, vrlo rano naučio čitati, te od tada nikad više nije prestao učiti i usvajati razna znanja, te razmišljati kako ih primijeniti u rješavanju problema u zajednici - isprva lokalnoj, a kasnije i globalnoj. Pritom me zanimalo baš sve, pa mi se teško bilo opredijeliti za specijaliziranu srednju školu, a zatim i fakultet i kasniju postdiplomsku nastavu, jer najviše sam uživao kad sam mogao učiti o svim područjima ljudskog znanja.

Stoga sam nakon matematičko-informatičke gimnazije u Zagrebu, gdje sam stjecao znanja o matematici i fizici, zadnju godinu srednje škole boravio u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje sam upisao samo humanističke predmete, a nakon toga sam u Zagrebu studirao medicinu jer me zanimao ljudski organizam i njegovo funkcioniranje. No, kasnije sam stekao i magisterij iz antropologije i doktorat iz javnog zdravstva u Hrvatskoj, a onda još i magisterij iz epidemiologije i doktorat iz genetike u inozemstvu, te već 17 godina radim na Sveučilištu u Edinburghu u Velikoj Britaniji. Sva sam ta znanja primijenio kako bih pokrenuo niz znanstvenih istraživanja, koja su vremenom pridonijela otkrićima biomedicinske uloge za više od 1000 ljudskih gena u sklopu projekta "10001 Dalmatinac", kao i smanjenjem smrtnosti djece u svijetu s 11 na 6 milijuna smrti godišnje u ovom stoljeću.

Razvio sam pritom niz znanstvenih metoda koje su ušle u najširu primjenu, objavio 450 znanstvenih radova i 7 knjiga, a sve je to rezultiralo s više od 20 nagrada za moj rad te prijemom u Kraljevsko društvo, tj. britansku akademiju znanosti u Edinburghu. Stalni sam savjetnik brojnih međunarodnih organizacija, poput Svjetske zdravstvene organizacije, UNICEF-a i Svjetske Banke, a osnovao sam niz znanstvenih centara u Hrvatskoj i inozemstvu. Pritom sam obiteljski čovjek, oženjen, s dvoje djece, rodom Hrvat, a vjerom katolik.

Bljesak.info: Pripremajući se za ovaj razgovor, iščitao smo ''brdo'' podataka o Vama, a to ste potvrdili i u prethodnom pitanju. No, čini mi se, kao da javnost u Hrvatskoj (i Bosni i Hercegovini) ne zna puno o Vama, iako spadate u sami vrh svjetskih znanstvenika. Zašto je to tako?

Rudan: Kada ste posvećeni radu u međunarodnom zdravstvu, vrijeme provodite većinom u siromašnim zemljama svijeta, koje su daleko od bilo kakvog medijskog interesa čak i kada ih pogađaju ratovi i katastrofe, a kamoli u mirnodopsko vrijeme, tada ne možete očekivati da će se o vašem radu bilo što znati u Hrvatskoj. Rad na razvoju i poboljšanju zdravstvenog stanja milijardi ljudi u tim zemljama naporan je i trajan posao, koji se radi prije svega kako bi se pomoglo najugroženijima. U zajednici koja se tim radom bavi, na kasnije pričanje o tome u medijima vjerojatno se ne bi gledalo pretjerano blagonaklono.

Ja već više od 15 godina radim u tom području, dobio sam za taj rad i brojne međunarodne nagrade, no javnost u Hrvatskoj i BiH za to nije znala jer tim se poslom čovjek bavi kako bi trajno osjećao osobno, unutarnje zadovoljstvo postignutim rezultatima, a ne kako bi pričao o tome. Jedini razlog zašto se o meni proteklih mjeseci više zna jest moj prijem u Kraljevsko društvo u Edinburghu u relativno mladoj dobi, što nije moglo proći nezapaženo, čak ni u hrvatskim medijima. No, sa sigurnošću znam da imamo čitav niz vrhunskih znanstvenika i stručnjaka u svijetu o kojima naša javnost ne zna gotovo ništa, jer ako ti ljudi sami ne potaknu nečim interes medija i ne pristanu na to da se o njima piše, nema nekog jasnog načina da se o njima bilo što dozna, osim u uskom krugu posebno zainteresiranih ljudi.

Bljesak.info: Direktor ste Centra za globalno zdravlje Sveučilišta u Edinburghu. Koji je opis Vašeg posla i znanstvenog djelovanja pri spomenutom centru?

Rudan: Glavni smjer djelovanja jest razmišljanje kako tehnologije novog doba, u 21.stoljeću, iskoristiti da bismo pomogli najsiromašnijima i neprivilegiranima među nama, a to su djeca i trudnice u siromašnom dijelu svijeta. Kada mnogima već ne možemo dostaviti čistu vodu, struju, ni osigurati sanitaciju, niti ih možemo obuhvatiti zdravstvenom zaštitom, pitamo se možemo li što tehnološki smisliti. Tako postoji ideja za organizacijom pretplaćenih taksija koji bi išli po trudnice prema GPS signalu, i dovezli ih u bolnicu kada trebaju roditi. Ili da se primjerice u džunglama, prašumama i pustinjama na licu mjesta odmah mobitelom dijagnosticira bolest i daje terapija.

Razmišlja se i o slanju dronova s hladnjacima koji bi dostavljali cjepiva u ruralnim područjima, ali i uzimali uzorak krvi te ga prenosili natrag u bolnice, kako bi se napravila dijagnostika te mogao poslati lijek i antibiotik koji je potreban. Tražimo najefikasniji način kako novim tehnologijama osigurati zdravstvenu zaštitu za sve. Postoji niz filantropa koji ulažu strahovito mnogo novca, jer postala je nekom vrstom mode da se milijarderi usredotoče na neki od problema javnog zdravstva i pokušaju ga riješiti. Tako postoje agencije koje ne rade ništa drugo, nego za svaki tehnološki novitet traže način kako ga prilagoditi i iskoristiti za pomoć zemljama u razvoju.

Bljesak.info: Posvećeni ste radu na području međunarodnog javnog zdravlja, temeljem kojega ste doprinijeli, kako ste i sami potvrdili, smanjenju smrtnosti djece u svijetu za gotovo 50 posto. Koja Vas je misao vodila da se upravo tome problemu posvetite u svome znanstvenom radu?

Rudan: Području međunarodnog zdravstva posvetio sam se vrlo intenzivno kad sam shvatio da bi poboljšanjem informacija o uzrocima smrti djece u svijetu i racionalnijim ulaganjem postojećih sredstava mogli učiniti znatno više na smanjenju smrtnosti djece. Radeći u jednoj manjoj skupini stručnjaka za Svjetsku zdravstvenu organizaciju, UNICEF, Zakladu Billa i Melinde Gates te Svjetsku banku, pridonio sam prikupljanju ključnih informacija o uzrocima smrti djece u svijetu na temelju kojih je pokrenut cijeli niz procesa koji su doveli do smanjenja broja smrti za više od 50% u zadnjih 15 godina – s više od 11 milijuna na manje od šest milijuna. Ja sam u tom projektu uspio ukazati na dva vodeća, a zanemarena uzroka smrti - upale pluća i proljeve; prije toga smatralo se da su to malarija i AIDS. Zatim sam razvio neke od glavnih metoda određivanja prioriteta koje su danas u najširoj primjeni i pomogle su u postizanju spomenutog napretka. Temeljem toga primljen sam u britansko Kraljevsko društvo znatno ranije nego što sam to mogao očekivati.

Bljesak.info: Što za Vas predstavlja jedno takvo značajno priznanje?

Rudan: Kada sam doznao da je Albert Einstein jednom rekao kako ne treba postati čovjek od uspjeha, već čovjek od vrijednosti, dugo nisam razumio što je time htio reći. Bio sam tada još vrlo mlad, a mladi ljudi žele osjetiti nekakav uspjeh više od svega. Vremenom mi je postalo jasnije da je uspjeh nešto trenutno, privremeno, i pomalo sebično, a obično uključuje i tuđi neuspjeh. Međutim, posvećenost stalnom stvaranju vrijednosti u svijetu, na bilo koji način, način je da se postigne znatno veći i trajniji "uspjeh". Na taj način doživljavam i ovo priznanje koje sam dobio - kao rezultat prepoznate vrijednosti koju sam stvorio kroz dvadeset godina predanosti pomaganju drugima, a ne kao trenutni uspjeh. Čovjek se ne bavi ovakvim poslom da bi ga netko drugi za to nagrađivao, najveća je nagrada takav posao svakoga dana raditi. Pritom, najveća konkretna vrijednost članstva u Royal Society jest upravo u mogućnosti redovitijeg druženja s nekima od najvećih umova današnjice, a i vođe država svijeta ili velikih kompanija svaki mjesec dolaze održati predavanja u Kraljevskom društvu, pa ih je moguće čuti i upoznati te učiti od njih.

Bljesak.info: Radite na popularizaciji biomedicinskih znanosti i oštro se protivite senzacionalizmu i manjku kritičnosti u tretiranju znanstvenih istraživanja u ovome području. Zašto se premalo vjeruje znanosti i relevantnim istraživanjima?

Rudan: Nedavno sam završio edukativnu dokumentarnu seriju o globalnom zdravlju "Survival: The Story of Global Health", koja je dostupna na You Tube-u. Serija je zamišljena kao tzv. "masovni otvoreni online tečaj" i istražuje utjecaj biomedicinskih znanosti na cjelokupno čovječanstvo i na izglede za dugoročno održanje ljudske vrste. Mislim da bi sva sveučilišta svijeta koja se bave medicinom trebala razvijati slične tečajeve, pod svojim zaštitnim znakom, kako bi svi ljudi mogli iz vjerodostojnih izvora besplatno učiti o prodorima koji se događaju u biomedicinskim istraživanjima. Mislim da polako prolazi vrijeme televizije i sve postaje dostupno na internetu, pa su "online" programi postali optimalan način širenja ljudskog znanja. Primjećujem u protekla dva desetljeća veliku potrebu puno boljeg komuniciranja rezultata biomedicinskih istraživanja.

Živimo u vremenu kada je obilje informacija zatrpalo i cjelokupnu javnost, ali i ljude koji odlučuju i upravljaju resursima, pa je teško razlučiti što je vjerodostojno a što nije. U biomedicini je to ogromna razlika. Medicina je napravila ogromne prodore, kako sam objasnio u odgovoru na ranije pitanje, i treba sve veći broj ljudi na kvalitetan način izvještavati o tome kako bi se ubrzala primjena otkrića. Na žalost, ta je komunikacija danas vrlo neuspješna, zbog čega često dvojbene studije nalaze prostor u medijima. Tako je neka hrana ili tjelovježba danas dobra, a sutra loša, bez ikakve kritičnosti u prezentaciji. Nije onda čudno da ljudi u takvom kaosu mogu početi sumnjati u vrijednost dokazanih medicinskih intervencija, te čak i pribjegavati nadriliječništvu.

Bljesak.info: Krije li se razlog skepticizma prema biomedicini i jačanja sve popularnijeg antivakcioanlističkog pokreta upravo u nedostatku dovoljne informiranosti javnosti?

Rudan: Jako je važno da se protivnike cijepljenja ni na koji način ne osuđuje, naziva glupanima ili proglašava neobrazovanima, jer ti ljudi ne moraju uopće biti takvi. U "post-truth" vremenu, u koje smo, čini se, ušli, svaka provjerena, utemeljena, znanstveno potvrđena i objavljena informacija dobit će vrlo brzo na internetu i svoju uzbudljivu i zavodljivu dezinformaciju. Ljudima će doista postajati sve teže razaznati komu i čemu vjerovati, a iskustvo ih uči da imaju svako pravo biti skeptični prema baš svemu i svima. U "post-truth" vremenu "alternativnih činjenica", morat ćemo se u mnogim pitanjima vratiti na sam početak, i jako se potruditi kako bismo doprijeti do što više ljudi koji više ne znaju čemu vjerovati. Morat ćemo im prezentirati argumente najbolje što znamo i možemo. Ni to neće jamčiti uspjeh, ali drugog načina nema. Nazivati ih glupanima i neobrazovanima samo će ih dodatno izolirati u njihovom mišljenju.

Pozivati na to da ih pustimo da svi u svojoj neukosti i gluposti jednostavno poumiru, kad se ne žele cijepiti, također nije nikakvo rješenje, jer niti je moralno, a niti će pomoći - što je više necijepljenih, to više nestaje učinak tzv. "kolektivne imunosti", koji je ključan u onemogućavanju epidemijama da se šire, pa ako se ti ljudi i njihova djeca ne cijepe, i mi ostali ćemo nastradati zbog toga.

Zato treba polako i strpljivo objašnjavati jednom po jednom čovjeku koji je voljan slušati, pitati ga odakle potječu njegove informacije, od koga ih je dobio, koliko mu se čine vjerodostojnima, što uopće zna o cjepivima i njihovu mehanizmu, što o 50-godišnjem iskustvu primjene na milijardama ljudi, što o vremenu prije cijepljenja, i zatim, korak po korak, nastojati objasniti svim ljudima koji su zbunjeni i zavedeni dezinformacijama koliko je njihov stav opasan i rizičan ne samo za njih, već i za sve nas zajedno. Možemo pokušati na taj način popraviti stanje, ili pak pustiti da sve ide svojim tijekom i pričekati da opet pomre nekoliko desetaka milijuna ljudi u svijetu, pa da onda opet nikome više 50 godina ne padne na pamet govoriti bilo što protiv cjepiva. Dok se i to ne zaboravi, pa opet ispočetka.

Bljesak.info: Krenuli ste iz Hrvatske, ali ste i Vi, kao i mnogi drugi, svoju vrijednost potvrdili vani. I danas mladi i talentirani odlaze s ovih područja. Kakva je uloga znanstvenika u našem društvu (mislim na Hrvatsku i BiH)? Zašto se najbolji s naših prostora uglavnom ostvaruju vani? Što ih to koči u ''vlastitom dvorištu''?

Rudan: Pitanje o nekoj poruci koju bih uputio onima koji ne vide perspektivu i odlaze iz Hrvatske i BiH užasno teško pitanje. Odgovor će se razlikovati od osobe do osobe, jer tu nema jasnih pravila. Ima naših ljudi koji će otići u inozemstvo i dobro se snaći, naučiti puno toga novog i korisnog, te će ih to iskustvo osnažiti i oplemeniti. Drugi će se, pak, nakon nekog vremena obeshrabriti i odustati, te se vratiti u Hrvatsku. Sigurno je jedino da je danas u zemljama najpoželjnijima za život konkurencija u baš svakoj sferi golema, te potpuno nezamisliva većini ljudi naviklih na prilike u Hrvatskoj i BiH. U takvoj konkurenciji napredovati se ne može raznim prečicama, već treba početi sa samog dna i strpljivo se penjati. Taj uspon u dobro uređenoj zemlji, u uvjetima goleme konkurencije, jednostavno ne može biti brz.

Stoga će za mnoge naše obitelji iseljavanje postati projekt za tri uzastopne generacije. U prvoj, sve što se može realno očekivati jest školovanje djece uz moguće stjecanje jedne, skromne nekretnine u inozemstvu. U drugoj generaciji, dobro školovana djeca morat će čitav život naporno raditi da se izdignu u srednju klasu. Tek će u trećoj generaciji njihova djeca, tj. unuci današnjih iseljenika, imati startnu poziciju koja bi im mogla omogućiti nešto bolji i lakši život, no ponovo uz puno truda. Kako takav put zahtijeva i dosta sreće, uz neopisivu količinu rada i odricanja, vrijedi ipak razmisliti i zapitati se nije li možda racionalnije ostati u Hrvatskoj ili BiH i pokušati u njoj što bolje živjeti.

Svatko će odgovor morati pronaći sam, nema jednoznačnog odgovora koji bi bio primjenjiv na sve, jer svi smo međusobno različiti. Želio bih samo upozoriti da život u inozemstvu često nije nimalo lak, i da iseljeništvo nije za svakoga, to sam već i previše puta imao prilike vidjeti na konkretnim primjerima. No, onima koji uspiju u inozemstvu - a najlakše je to postići unutar meritokratski ustrojenih djelatnosti, poput sporta ili znanosti - ostaje veliko i trajno zadovoljstvo postignutim, koje se zatim često prelijeva i na iduće generacije. Sport i znanost su možda i dvije najmeritokratskije ljudske djelatnosti, gdje se jednostavno ne može imati rezultate ako osoba nije dovoljno dobra, bez obzira na sve ostale okolnosti, pa je zato našim sportašima i znanstvenicima lakše pokazati koliko vrijede u inozemstvu.

U odgovoru na ovo Vaše važno pitanje pokušat ću otkloniti i jednu zabludu, a to je da znanstvenik iskazuje domoljublje tako da fizički ostaje u zemlji u kojoj se rodio. Prirodne znanosti ne poznaju granice - ili su istraživanja u prirodnim znanostima svjetski vrijedna i dovode do potpuno novih znanja, ili nisu. U društvenim znanostima postoje odstupanja od tog pravila jer istraživati lokalnu povijesnu i kulturnu baštinu, jezik ili arheološke iskopine ima vrijednost za svaku državu. No, znanstvenik u prirodnim znanostima mora biti vjeran vrhunskoj znanosti, a ne granicama ucrtanim na zemljopisnoj karti.

Da bi bio domoljub, treba u najvećoj mjeri iskoristiti svoje potencijale i time steći zasluge koje će moći pripisati i svojoj domovini. Ako u Hrvatskoj ili BiH nema uvjeta za rad, iz svoje nove sredine u inozemstvu moći će znatno više učiniti za zemlju u kojoj se rodio. Svjetski konkurentan znanstvenik može iz inozemstva više učiniti za razvoj znanosti u domovini i iskazati domoljublje nego samim fizičkim ostankom i trošenjem novca njezinih poreznih obveznika na nekonkurentne znanstvene projekte.

Bljesak.info: Deklarirate se kao vjernik i to Vas, kako sam mogao uvidjeti, umnogome nadahnjuje i vodi na Vašem putu, zbog čega ste imali i određenih problema. O kojim se problemima radilo te, kako i ide vječno pitanje, mogu li religija i znanost zajedno?

Rudan: Velik je broj znanstvenika vjernika, a pogotovo onih koji zbilja razumiju svoj poziv i steknu vrlo velika znanja. Znanje možemo usporediti s krugom koji punimo, a neznanje kružnicom oko toga kruga. Kada punite taj krug znanjem, onda i kružnica neznanja postaje sve veća. Stoga ljudi koji imaju najveće znanje istovremeno imaju i najveće neznanje na svijetu. Kako to znanje i neznanje rastu, to nas čini sve skromnijima i skrušenijima. S jedne strane imamo život, kao čudesnu i sasvim nevjerojatnu pojavu, a s druge pak strane njegovu paradoksalnu ograničenost, prolaznost i besmislenost. I pred nama je izbor: možemo vjerovati da se sve čemu svjedočimo u svojim životima događa s nekim razlogom, ili da je sve to puka svemirska slučajnost, gotovo anomalija.

Netko je sretniji u vjerovanju da je život samo slučajnost, ali ja kao znanstvenik tim objašnjenjem nikada ne bih mogao biti sretan. Bliža mi je ideja da je sva ta genijalna i inteligentna rješenja koja podupiru i održavaju život na Zemlji netko dizajnirao. U znanosti znate da ste na pravom putu kada predosjetite ljepotu i eleganciju rješenja, a ukoliko previše zađete u nešto jako komplicirano, to obično znači da ste se izgubili. Pitamo se onda zašto imamo taj osjećaj za ljepotu i jednostavnost, koji nas vodi ispravnim rješenjima, otkuda nam osjećaj za eleganciju tih rješenja. To je lijepo baš na način kao da je netko puno ispred nas mogao takvo što zamisliti, a mi smo sada ovdje tek počeli to otkrivati i razumijevati.