Kako do vode iz zraka
Tajna koja se krije u formuli H2O još nije do kraja otkrivena
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Iako je formula vode, H2O, prva kemijska formula koja se uči u školi, voda je još uvijek prezagonetna tvar: ''Pije vodu kao vo, ne zna što je ha-dva-o''. Tako što bi se moglo reći ne samo za lijenog učenika, nego i za kemičara okićenog ne znam kakvim i kolikim akademskim titulama.
Unatoč svim čudima moderne eksperimentalne i teorijske kemije, tajna koja se krije u formuli H2O još nije do kraja otkrivena.
Nije otkrivena zato što se još uvijek ne zna točno kako se molekule H2O povezuju u tekućoj vodi. Još manje se zna na koji se način molekule vode vežu za hidrofilne površine, kakav je mehanizam faznog prijelaza vode iz plinovitog u tekuće stanje, ili – sasvim jednostavno – kako nastaju kapljice rose.
To pitanje nije važno samo za meteorologiju, jer o odgovoru na njega ovisi hoće li ili neće pasti kiša, bilo na prirodni bilo na umjetni način, zasijavanjem oblaka. Još je važniji problem dobivanja vode iz zraka, kondenzacijom vodene pare koja se u njemu nalazi.
Stara je to, prastara tehnologija. Još su Grci u antici pisali da se slatka voda može dobiti iz slane tako da se u more stavi voštana posuda: u njoj će se kondenzirati morska vlaga. No ta stara, prastara tehnologija još je i danas vrlo živa.
Dvije milijarde ljudi živi u sušnim krajevima, krajevima u kojima nema izvora tekuće vode. Njima preostaje samo da traže vodu duboko pod zemljom ili da je uzimaju iz zraka.
Dobiti vodu iz zraka je lako, jer ima mnogo tvari, sredstava za sušenje plinova – od kalcijeva klorida i sumporne kiseline do silikagela i zeolita – koje na sebe navlače vlagu. No problem nastaje kada vezanu vlagu treba prevesti u tekuću vodu.
Da bi se iz vlažnog zeolita dobila voda, treba ga zagrijati na 250 oC, a za to treba utrošiti energiju, toplinu, razumije se.
