Tri Rusa oborila rekord u skoku s padobranom i testirala novi komunikacijski sustav

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Tri Rusa su prošli tjedan postavila svjetski rekord skakanjem s padobranima iz Zemljine stratosfere na Sjeverni pol u misiji koja je također poslužila kao test za novi prototip komunikacijskog sustava za upotrebu na Arktiku, rekao je u petak organizator tog pothvata Nikita Tsaplin.

Mihail Kornijenko, Aleksandar Linik i Denis Jefremov iskočili su se iz zrakoplova Iljušin-76 na visini od 10.500 metara i dvije i pol minute su slobodno padali prije nego su otvorili svoje padobrane na 1000 metara od zemlje, a sve je snimljeno u spektakulrnom videu.

Sva tri padobranca su pretrpjeli smrzotine na obrazima, usprkos grijanim maskama. Iz zrakoplova su iskočili i ponirali brzinom većom od 300 kiolmetara na sat, s temperaturom od oko -50 stupnjeva Celzija, s osjećajem od -70 stupnjeva Celzija, rekao je Tsaplin.

Stratosfera je sloj Zemljine atmosfere koji se proteže se od 10 kilometara (na polovima od oko 8 km) do visine od oko 55 km.

U njezinu se donjem dijelu temperatura zraka ne mijenja (oko –56,5 °C iznad polova i srednjih širina, odnosno –85 °C iznad ekvatora), ali zbog apsorpcije ultraljubičastoga Sunčeva zračenja u ozonskom sloju polagano, a zatim sve brže raste s visinom, a na svojem vrhu dosegne vrijednosti oko –2 °C.

Mihail, Aleksandar i Denis su doskočili u blizini ruske polarne baze Barneo gdje su uspjeli napojiti server uz pomoć dizelskih generatora i uspostaviti vezu sa satelitom. Oprema je ranije bila izbačena iz zrakoplova na nižoj visini.

Komunikacije na Arktiku će postati sve važnije kako se Rusija, SAD i Kina natježu za resurse, trgovinske rute i vojnu prednost.

Caplin je rekao da su Rusi uspjeli poslati podatke s pomoću eksperimentalnog sustava, ali je priznao da za sada nemaju ništa što bi se moglo usporediti s američkim sustavom Iridium Communications Inc koji nudi satelitske komunikacijske usluge i pokriva oba Zemljina pola.

Naše je rješenje za sada prototip, ali ipak smo se s našeg servera spojiti sa satelitom i obaviti prijenos podataka. Naravno, to još uvijek nije Iridium,ali naparavili smo male korake u tom smjeru i to je bio naš zadatak, da vidimo koliko je realistično ostvariti jeftino rješenje kako bi s kompjutora pristupili satelitu, rekao je Tsaplin.

Prije nego što je razvijen koncept Iridium, satelitski telefoni bili su nepraktični, jer su bili glomazni poput poslovnih torbi. Aparati su primali signale od satelita koji su se nalazili na geostacionarnoj zemljinoj putanji. Pri tome su se sateliti kretali istom brzinom kao i Zemlja, što im je omogućavalo održavanje fiksne pozicije u odnosu na nju na visini od oko 33.000 kilometra.

Tvrtka, odnosno sustav Iridium, nazvan po vrlo rijetkom kemijskom elementu iridiju, funkcionira na drugačijim principima. Sateliti se nalaze u niskoj Zemljinoj orbiti na visini od oko 781 kilometra, a prijenos podataka prema omanjim kompaktnim aparatima obavljaju u tisućinkama sekunde.