(Ne)aktivna djeca u BiH: Nastavnici tjelesnog prinuđeni stalno smanjivati kriterije

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sport je tjelesna aktivnost koja utječe na usvajanje zdravog načina života, unaprjeđivanje zdravlja, stvara i razvija kvalitetnije navike. Redovito bavljenje sportom jedan je od ključnih faktora za zdrav život.

No prema riječima univerzitetskog profesora tjelesnog odgoja iz Sarajeva Erola Kovačevića, kad je u pitanju Bosna i Hercegovina, mi trenutno imamo jednu pandemiju dječje neaktivnosti, posebno je to izraženo kod adolescenta.

Stalno smanjivanje kriterija

''U zadnjih pet godina imamo trend smanjenja tjelesne aktivnosti otprilike između 2 i 4.4 posto za oba spola. Posebno zabrinjavaju podaci za BiH koji pokazuju da svega 6 posto učenika aktivno samo jedan dan u tjednu. Imamo otprilike 3, 5 posto učenika koji nisu aktivni niti jedan dana, da li iz nekih objektivnih razloga, i li ne, to ne znamo. Ali oni ne rade niti nastavu tjelesnog odgoja'', prezentirao je za Bljesak.info Kovačević podatke svog istraživanja koje je radio za Nestle.

Događa se da nastavnici tjelesnog moraju stalno smanjivati kriterije od kojih su neki od njih postavljeni još za vrijeme Jugoslavije, a neki nešto kasnije.

''Moraju smanjivati kriterije da bi imali normalnu distribuciju ocjena od 5 pa niže jer jednostavno djeca u prosjeku ostvaruju manje rezultate motoričke sposobnosti nego što su oni bili prije 20 i više godina. Vjerojatno je to posljedica toga što se nedovoljno kreću, nisu uključeni u sport i na karaju krajeva zbog svega toga tijelo se adaptira da ostvaruje manje rezultata u kontekstu ispoljavana motoričkih sposobnosti'', objašnjava Kovačević.

Posebno ističe kako mi puno više znamo zašto je tjelesna aktivnost dobra za nas, a razlog zašto smo neaktivni još nismo uspjeli odgonetnuti.

Bilo kakva aktivnost pametnija je od nekvalitetno iskorištenog vremena

U početku smo već naglasili kako je bavljenje bilo kojom fizičkom aktivnošću od iznimne važnosti za zdravlje duha i tijela djeteta. Kada se dijete bavi sportskim aktivnostima, putem nje razvija osjećaj za odgovornost, strpljenje i disciplinu te smanjuje mogućnost da postane lijeno, pretilo ili da provodi većinu svog slobodnog vremena za televizijom ili računalom.

Osim što sport utječe na razvoj djetetovog tijela, uključivanjem djeteta u grupu ono razvija osjećaj prema drugima i osjećaj za zajedništvo što je vrlo važno za daljnji proces socijalizacije djeteta.

U praksi je dokazano da su djeca koja imaju previše neiskorištenog slobodnog vremena češće povučena, društveno manje prilagođena, imaju niže samopoštovanje te su čak sklonija depresiji i tjeskobi. Bilo kakvo bavljenje različitim aktivnostima u svakom slučaju pametnije je od previše nekvalitetnog iskorištenog vremena.

Tjelesno aktivno oko 22 posto djece

Prema ispitivanju koje je proveo Kovačević, u Bosni i Hercegovini aktivno je oko 22 posto djece. Kad je riječ o spolu, dječaci su više tjelesno aktivni u odnosu na djevojčice.

''Imamo veće vrijednosti uključivanje u port dječaka u odnosu na djevojčica. Što se tiče dodatne vanškolske aktivnosti najviše djece se bavi nogometom, što je za očekivati ali zabrinjavajuće je mal broj djece koja se bave bazičnim sportovima, poput atletike i gimnastike'', objašnjava.

Problem sporta u Bosni i Hercegovini, pojašnjava Kovačević, je to što mi nemamo neku nacionalnu strategiju. Prema obrazovanju u Federaciji sport je na kantonalnoj razini, dok je u Republici Srpskoj na republičkoj razini. Tako da generalno nemamo iste postavke u cijeloj BiH.

Kao dobar primjer nacionalne strategije sporta Kovačević navodi Srbiju koja ima školski sport jako dobro organiziran.

''U Srbiji imate jako veliki broj natjecanja, samo 13 sportskih disciplina u kojima se djeca na razni Srbije natječu u okviru školskog sporta, što u BiH apsolutno nemate. Imate savez koji je na razini Srbije i regionalne saveze koji se bave školskim sportom, a kod nas je to na principu nekih projekta'', objašnjava.

Piramida za selekciju

Da bi se u nekoj zemlji razvijao sport, objašnjava Kovačević, potrebno je imati piramidu kojom bi se izvršila selekcija djece sportski nadarene djeca koja bi se usmjeravala u razne sportove prema svojim sposobnostima.

''Država mora imati školski sport kao bazu gdje bi bila uključena skoro sva djeca, ta djeca bi se prvo kroz tjelesnu nastavu, onda vannastavne sekcije usmjeravala prema određenim sportovima. Tada bi se natjecanjima na razini škola, zatim općina između škola pravila selekcija. Ona koja bi se pokazala kao najtalentiranija uključivala bi se prema određenim klubovima, za što su pokazali predispozicije'', stručno je objasnio Kovačević.

S obzirom da kod nas ovakav sustav ne postoji, objašnjava, jedan je od razloga zašto u Bosni i Hercegovini imamo jako loše rezultate u timskim sportovima.  Timski sportovi zahtijevaju sustav koji će od velikog broja djece koja će proći osnove biti polako selektirana kako bi se dovelo do toga, da bi oni najbolji, mogli ostvariti vrhunske rezultate.

S obzirom da kod nas toga nema, objašnjava, dječji sport u BiH funkcionira na principu dobrovoljnog odlučivanja roditelja o uključivanju ili ne uključivanju djeteta u škole sporta. Znači roditelji uključuju djecu na sportove za koje oni misle da bi djeca trebala da budu uključena.

Između ostaloga, sport u Bosni i Hercegovini prate brojni problemi koje prvenstveno uzrokuju loša ekonomska i politička situacija u zemlji. Rijetki su oni koji su se uspjeli izdići iznad brojnih problema, od kojih je najveći nedovoljno izdvajanje novca za sport, i da su uspjeli ostvariti sjajne rezultate.

''Dosta često znam reći da je svaki vrhunski sportski rezultat koji se u BiH dogodi posljedica nekog incidenta, odnosno posljedica entuzijazma, strasnog entuzijazma nekog sportaša i jako maloga kruga ljudi oko tog sportaša'', govori Kovačević.

Nikada nije prerano za zdrave navike

S obzirom da smo drugi po broju pretile djece, razina tjelesne aktivnosti nam je na nekoj jako niskoj, donjoj razini, daleko smo od aktivnih zemlja i prehrambene navike djece su jako loša -  u principu daje ovo što imamo – puno vremena provedenog pred ekranom, niska razina tjelesne aktivnosti djece i loše prehrambene navike.

No Kovačević ističe, nikada nije prerano da se započne s usvajanjem zdravih navika i edukacijom o važnosti tjelesne aktivnosti. Jer  većina djece predškolske dobi koja se bave sportom i tjelesno su aktivna u djetinjstvu, sadrže te pozitivne zdravstvene i kulturne navike i u odrasloj dobi.