Cruyff mlađi: Sjećanje na oca i legendarni Wembley prije točno 25 godina

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sjećajući se svoga oca, legendarnog Johana Cruyffa, njegov sin Jordi, također svojedobno uspješan nogometaš, kaže kako otac nikad nije miješao nogomet i obiteljske obveze i kako nikad nije ''posao donosio doma''.

Prije ravno 25 godina, 20. svibnja 1992. godine na stadionu Wembley u Londonu odigrano je finale Lige prvaka, 37. po redu, u kojem je Barcelona čuvenim golom Ronalda Koemana iz slobodnog udarca u 111. minuti utakmice pobijedila Sampdoriju rezultatom 1:0 i time promijenila svoju povijest, ali i usmjerila budućnost europskog nogometa.

Bilo je to zadnje finale starog formata zvanog "Kup prvaka", sljedeće je sezone natjecanje obnovljeno i preimenovano u "UEFA Liga prvaka". Imalo je po prvi put natjecanje u skupinama, ali i drugu rundu natjecanja također sa skupinama.

Cruyff mlađi sjeća se kako bi njegov otac, po dolasku s treninga, odlagao sportsku odjeću i nogometnu loptu, te se posvećivao svome životu s obitelji.

Uoči finala pitao me jesam li završio zadaću

"Noć uoči finala na Wembleyju ušao sam u sobu svoga oca i začudio se koliko je bio miran. Pet minuta kasnije pitao me je jesam li napisao zadaću za školu", sjeća se Jordi Cruyff.

"Znao sam koliko mome ocu znači Barcelona, ali on je bio takav, nikad nije miješao posao i obitelj".

Jordi kaže kako se utakmice na Webleyju ne sjeća baš najbolje, ali se sjeća kako je nakon nje bio najsretniji čovjek na svijetu.

Međutim, ono što je još fascinantnije, je sjećanje na utakmicu polufinala i nevjerojatni gol Bakera, bez kojega, moguće je, ne bi bilo ove 25-godišnje povijesti Barcelone nakon Wembleyja.

"Sjećam se da sam tu utakmicu gledao na televiziji. Nikad neću zaboraviti naziv tog stadiona: Fritz Walter Stadion. Uvijek ću se toga sjećati, te večeri ih Nijemci jednostavno nisu uspjeli dobiti", kaže mlađi Cruyff.

"Dok ne osvojiš europski pehar, ne pripadaš eliti, sjećam se da je znao govoriti moj otac. Na osobnoj ravni za moga oca je to značilo potvrdu kako je išao ispravnim putem, igrati nogomet, s puno rizika, uz ludu ofenzivnu igru", govori dalje sin jedinstvenoga Johana Cruyffa.

Kaže kako je takav pristup urodio plodom, jer za klub nije važno samo igrati dobar nogomet nego i osvajati trofeje.

Barcelona je prihvatila pobjednički mentalitet

"Mislim da je to bio težak posao. Trebalo je ljude u klubu uvjeriti kako se može igrati kamikaze-nogomet. Osim toga, morao je pažljivo birati igrače, tržište nije bilo veliko kao danas, a postojala su i ograničenja za dovođenje stranih igrača, jer tada još nije bilo tzv. Bosmanova zakona", kaže Jordi, sjećajući se svoga oca Johana Cruyffa.

Kaže kako je njegov otac uvijek bio svjestan činjenice da uvijek postoje veće ribe od tebe.

"Sad je Barcelona morska neman, ona ulijeva strah drugima. Prije su postojale krupnije ribe od nje. Klub je prihvatio novu filozofiju, vremenom se modernizirao, ali je ostao na istome tragu", govori Cruyff.

On napominje kako je sve to učinilo katalonski klub jedinstvenim sportskim kolektivom na svijetu i stoga danas nema puno trenera koji mogu raditi na Camp Nou. Jer, taj trener mora biti na levelu Johana Cruyffa - samo najbolje je dovoljno dobro.

Kako se dogodio Bakero

Portal Goal.com piše: Ostat će zapisano u povijesti sporta da je katalonski klub 20. svibnja 1992. pod vodstvom Johana Cruyffa osvojio svoj prvi naslov prvaka Europe. Barcelona je time skinula višedesetljetnu „kletvu“ u elitnom klupskom natjecanju i najavila novi uzlet nakon dugogodišnjih neuspjeha.

Međutim, od svega ne bi bilo ništa da Bakero nije zabio taj gol 15 sekundi prije isteka 90. minute u uzvratnoj utakmici 2. kola Kupa prvaka, a koja je odigrana 6. studenog 1991. Barcelona je u prvoj utakmici pobijedila njemačkog prvaka Kaiserslautern sa 2:0, no to ni izbliza nije bilo gotova priča.

Kaiserslautern je imao odličnu momčad, a posebno je bio opasan na svojem stadionu, takozvanom „vražjem kotlu“, kako je nadimak njegova Fritz Walter stadiona. Nijemci su od prve minute stisnuli Cruyffov „Dream Team“ i u 76. minuti poveli sa 3:0, što im je bilo dovoljno za prolaz dalje.

U 90. minuti dosuđen je slobodan udarac za Barcelonu na nekih četrdesetak metara od gola Nijemaca.

Koeman je imao strahovito jak udarac, ali to je bilo predaleko čak i za njega pa se odlučio centrirati. Gađao je omalenog Bakera koji se iskosa s lijeve strane vinuo u zrak pokraj trojice Nijemaca iz gotovo nemoguće situacije glavom pogodio dalji kut iskusnog Geralda Ehrmanna. Kada je lopta u laganom luku ušla u mrežu, sat je otkucao 89:45. Dok su igrači Barcelone neobuzdano slavili bacajući se na gomilu, „vražji kotao“ je utihnuo, naprosto se zaledio.

Jasno da u tom trenutku nitko nije mogao znati da će Barcelona na kraju otići do kraja, ali to je bio znak da bi joj se Fortuna napokon mogla smilovati. Barcelona je šest godina prije toga kao veliki favorit izgubila na jedanaesterce u seviljskom finalu od Steaue. To je bio veliki šok koji je naposljetku doveo do toga da dvije godine kasnije na klupu Barcelone dođe veliki Cruyff, koji je iz temelja protresao i preuredio posrnulog velikana. Cruyff je donio revoluciju na svim poljima, no pitanje je što bi bilo da Bakero nije zabio opisani gol koji je po mnogima bio glavni kotač zamašnjak obnove davno obamrlog pobjedničkog mentaliteta katalonskog kluba.

Te je sezone Barcelona obranila i naslov prvaka Španjolske, dakle osvojila je dvostruku krunu, te je nakon toga upisala još dvije uzastopne titule prvaka države i igrala još jedno finale Lige prvaka. Težak poraz u Ateni od Capellova Milana nagovijestio je kraj Cruyffove ere, ali ne i njegovih revolucionarnih ideja koje su stubokom promijenile povijest Barcelone i općenito nogometa.

Cruyff prebrodio luzerski mentalitet

Dobrim dijelom i zbog Bakerova gola Cruyffova filozofija zaživjela je punim plućima na Camp Nouu, njegove ideje lijepe i ekstremno napadačke igre prihvaćene su objeručke, prije svega jer su urodile plodom, odnosno trofejima kojih je Barca tih godina toliko bila gladna da je to rezultiralo izraženim kompleksom, posebice u odnosu na Real Madrid koji je vedrio i oblačio španjolskom ligom i dičio se sa rekordnih šest titula prvaka Europe, dok Barcelona nije imala nijednu i bila je ogledni primjer "luzerskog" kluba.

Kada Bakerov gol stavimo u opisani kontekst, onda je jasno zbog čega ga mnogi smatraju najvažnijim u povijesti katalonskog kluba i zbog čega omalenom veznjaku Katalonci trebaju podignuti spomenik. Da je Barca ispala, Cruyff možda ne bi "preživio" na klupi Barce, a onda je dosta vjerojatno da ne bi bilo ni Ronaldinhove i još manje Guardioline i Messijeve zlatne ere, jer tko zna što bi bilo s La Masijom i Barcinim stilom, čije je temelje postavio upravo veliki Nizozemac.

Johan Cruyf preminuo je 24. ožujka 2016. godine od posljedica teškog oboljenja. Umro je u svome domu u Barcelone nakon višemjesečne borbe s opakom bolesti.