Tekst članka se nastavlja ispod banera
S 25 godina je postao najmlađi prvak svijeta u Formuli 1. Prvi iz Brazila, dvostruki. Pobjednik legendarne utrke 500 milja Indianapolisa. Također dvostruki. U prvoj polovici sedamdesetih statistički je bio jedan od najuspješnijih vozača. Vrlo inteligentan, rekli bismo skoro perfektno savršen vozač, jedan od onih što je posebno zanimljivo s najmanjim postotkom sudara i izlijetanja. I velikim zulufima, možda najvećim ikada u Formuli 1.
To je modni detalj po kojem mnogi prepoznaju sjajnog Emersona Fittipaldija. Vozač čija statistika nije "napucana" kao kod nekih drugih vozača gomilom pobjeda, titula, rekorda, ali je bez obzira na to ostavio određeni pečat kada je u pitanju povijest najbržeg cirkusa na svijetu. Uostalom, otvorio je vrata prvo Nelsonu Piquetu pa onda Ayrtonu Senni, preostalim Brazilcima koji su osvajali naslove prvaka.
- Kad sam krajem 1960 -ih stigao u Englesku, bilo je puno hipija i puno ljudi sa zulufima i dužom kosom. Sjećate li se kako su tada izgledali Beatlesi? Htio sam biti dio te generacije, izraziti se, puno godina poslije je objasnio svoj styling iz tih vremena Fittipaldi.
Formula kao logičan slijed stvari
S obzirom na to da je Emersonov otac bio sportski komentator, ekspert za automobilizam, priča nije mogla imati drugačiji tijek. Braća Fittipaldi su stalno nešto radila u garaži, pravili su kart bolide, s kojima su se utrkivali, dok je recimo Emerson napravio neki volan za majčin automobil koji se uskoro pokazao kao tražen dodatak za namjenski rađena vozila. Na stazi, već tada, Emerson je bio brži i bolji od svog brata Wilsona, pa je postao i prvak Brazila u kartingu. Uskoro će Wilson i Emerson krenuti s izrađivanjem pravih trkačkih jednosjeda.
Jedno vrijeme su se utrkivali i hydroplanima, dok nisu doživjeli nesreću u kojoj je deblji kraj izvukao stariji Wilson. Međutim, vrlo brzo će Emerson potvrditi svoj talent kroz Formulu Vee u kojoj je također prvak. U tom razdoblju pobjeđuje recimo na utrkama 6 sati Interlagosa ili 12 sati Porto Alegrea.
Odlazak u Englesku i prva titula
Vrlo brzo će Emerson prekinuti studij strojarstva i skrasiti se ni manje ni više nego u Engleskoj. Usput nije znao ni riječi Engleskog ali je igrao na kartu svojih vozačkih kvaliteta. Za dvije godine je prošao kroz Formulu 2 i 3, vozeći Lotus u momčadi Jima Russella. Njegov streloviti uspon rezultirao je dolaskom u Formulu 1. Pod okrilje velikog Colina Chapmana i naravno Lotusa.
- Colin je bio nevjerojatan mentor četiri godine koliko sam vozio za Lotus. Bio je genij. Imao je tu percepciju, intuiciju kako natjerati bolid da radi, da ga sredi i izvuče najbolje iz njega. Mislim da ljudi nisu shvatili da je Colin jako toplo ljudsko biće, ali nakon što sam osvojio svoje prvo svjetsko prvenstvo, '72, rekao mi je: "Ne želim ti se približiti jer se bojim da bih te jednog dana mogao izgubiti".
Na početku je bio treći vozač, nekako logično, u društvu Jochena Rindta i Johna Milesa. Kao što je poznato Rindt gine u Monzi, za vrijeme kvalifikacijama, a šokirani i shrvani Miles se povlači. Za Fittipaldija se otvara sve više prostora. Stvari su se razvijale tako da je postao prvi vozač momčadi nakon samo tri odvožene utrke. U četvrtoj (Watkins Glen) prvi prolazi ciljem. Da stvar još bude zanimljivija, tom pobjedom je osigurao da Rindt postane i ostane prvi vozač kojem je naslov dodijeljen podshumno.
- Znao sam da je rizik po izlasku na stazu visok, ali svaki put sam bio usredotočen na to da dam 100 posto. Jackie Stewart i Jo Bonnier pokrenuli su priču i počeli pritiskati čelnike Formule 1 da poboljšaju uvjete na stazama, da se počnu brinuti o sigurnosti vozača, ja sam ih podržavao. Kasnije sam se zatekao, računajući da sam od svog izlaska na stazu do kraja karijere izgubio 35 prijatelja. Svaki dan zahvaljujem Bogu što sam živ.
Izabrao bratovu momčad
Dva treća mjesta, jedno drugo bili su tek skromni rezultati Brazilca u drugoj F1 godini, ali i oni kao da su bili najava onoga što će se dogoditi 1972. godine. Prva titule. Ukupno pet pobjeda, dva druga mjesta, jedno treće. Jednostavno je bio fenomenalan. Na kraju je imao 16 bodova više od Jackie Stewarta, još jednog velikana. U tom trenutku je imao samo 25 godina. I već je razmišljao da se povuče iz Formule.
- Mislio sam to je to. Osvojio sam naslov prvaka, što još mogu uraditi, a onda je otac rekao: "Ako odeš ovako rano, onda ćeš poželjeti u jednom trenutku da se vratiš", prisjetio si Emerson.
Sjedeće godine je drugi u ukupnom poretku, Stewart je uzvratio udarac. Emerson napušta Lotus, prelazi u McLaren i njihov bolid M23. Pobjeđuje u Brazilu, Belgiji i Kanadi i još četiri puta ide na postolje. U ritmu prvi, drugi, Brazilac je nastavio, 45 bodova je bilo dovoljno za drugo mjesto na kraju.
I onda kao da je tražio neki novi izazov u karijeri. Ide u momčad svog brata, Wilsona gdje ostaje pet godina. Rezultati nisu bili ni približni onim u Lotusu u McLarenu. Samo jednom se probio do postolja.
- Osjećao sam u tom trenutku da je to prava stvar, sljedeći korak. Početak je bio težak, ali do 1980. godine imali smo nevjerojatan tim, Adriana Neweya, Harveyja Postlethwaitea kao glavnog dizajnera, a Keke Rosberg bio mi je suvozač. No, tada smo izgubili sponzorski ugovor. I nismo mogli nastaviti s utrkama, kaže Emerson.
Povratak, ali u Indy Car seriju
Braća su se vratila u Brazil, okrenula svom poslu, Emerson je nastavio dizajnirati dodatke za automobile i preuzeo rukovođenje obiteljskim plantažama citrusa. Bez utrkivanja je izdržao četiri godine. Vratio se 1984. godine, ali ne u Formulu 1, već je otišao u Ameriku, tadašnji Indy Car. Patrick Racing i Team Penske su bile njegove momčadi. Vrhunac nastupa u Cartu bile su dvije pobjede protiv na ovalu u Indianapolisu. S prvom pobjedom je došla i još jedna titula.
- Ralph Sanchez me zamolio da se vozim na Velikoj nagradi Miamija s prototipom March-Chevrolet, a kad sam se vratio u kokpit, izgledalo je kao da nisam bio odsutan toliko vremena. Ovali su bili novi izazov. Mislio sam da će biti lako, ali nije bilo. Ovali od jedne milje bili su nevjerojatni, rekao je jednom prilikom Brazilac.
Konačni kraj karijere ubrzale su nesreće u Indyju, jedna od težih bila je ona 1996. U razdoblju opravka je otišao natrag kući, ali je tamo doživio novu nesreću kada se njegov privatni avion srušio u blizini njegove farme naranči u Brazilu. Ta nesreća je označila kraj jedne sjajne karijere.
- Uvijek sam vrijedno radio. Pokušavao dati sve od sebe. Mislim da sam možda trebao uložiti više napora za poboljšanje sigurnosti u to teško vrijeme na stazi. Žao mi je što nisam učinila više, reći će danas Brazilac.
