Kajtaz: Volim ja i nogomet, ali takva sam da bih se odmah potukla

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mostar ima olimpijku. Sjajno, ali zar se priča o Amini Kajtaz svodi samo na to? Razgovarali smo s već sada poznatom, ne još slavnom Mostarkom i pokušali dokučiti detalje koji su ju odveli do Rija, shvatiti motivaciju koja bi obične ljude preopteretila…, tih nekih sat vremena čavrljanja bilo je fascinantno.

Amel Tuka, Hamza Alić, Kemal Mešić, Mesud Pezer, Lucia Kimani, Damir Džumhur, Larisa Cerić, Tatjana Đekanović, Mihajlo Čeprkalo i Amina Kajtaz. To je deset sportaša koji će od 5. do 20. kolovoza predstavljati BiH na XXXI Ljetnim Olimpijskim igrama u Rio de Janieru.

Devetnaestogodišnja Kajtaz je kći proslavljenog sportaša, ali to što joj je otac nekad bio veliki nogometaš, u njezinoj karijeri teško da igra veliku ulogu.

Mostar treba bazen

Pomislili biste da je zbog toga povlaštena, da joj to otvara mnoga vrata. Ali iznenadili biste se. Za razliku od većine vrhunskih sportaša, a svi Olimpiijci to već nastupom na Igrama jesu, ona dobar dio treninga odrađuje na gradskom bazenu u Mostaru…, prije kojeg je trenirala u duplo manjem – u obližnjem naselju Rodoč.

Djeca sigurno, a i dobar dio starijih plivača koji se istovremeno ujutro nađu u bazenu kada ona trenira, vjerojatno nisu ni svjesni da su u društvu olimpijke. Odaju je tek nesvakidašnje utrenirani pokreti i fokusiran pogled…

“Uvjeti nisu najbolji za treninge, voda je u bazenu hladna. Mostar treba zatvoreni, grijani bazen, ali teško da ćemo ga skoro dobiti”, rekla je Amina u razgovoru za Bljesak.info.

“Nažalost, stanje je danas takvo, ali koristimo to što imamo i zaista bih se zahvalila svima koji mi pomažu i koji su mi pomagali…, posebno Ivici Džidiću koji mi je omogućio treninge na gradskom bazenu, Željku Babiću za korištenje bazena u Rodoču, ali i načelniku Općine Stari grad Sarajevo Ibrahimu Hadžibajriću, gospodinu Hamedu Ramiću koji mi je bio sponzor godinu dana, roditeljima, sestri i naravno treneru”.

Pod budnim okom najboljeg

A trener joj nije bilo tko. Njezin rad nadgleda ni manje ni više, nego Borut Petrič. Slovenac koji je svezao tri nastupa na Olimpijadama počevši od 1976., 1981. godine bio je najbolji sportaš Jugoslavije, pa je njegova ekspertiza u ovoj priči od ključne važnosti. Aminu je otkrio prije dvije godine do kada je, kako on kaže, plivala, a sada trenira.

Ti ozbiljni treninzi odveli su je na najveću smotru sporta, što je i za nju bilo iznenađenje.

“Jeste, trenirala sam za to, ali svakako da me iznenadilo da sam izborila Olimpijadu. Jer više je trener vjerovao u mene nego ja sama. Olimpijadu sam osigurala s vremenom 1:01.21 (državni rekord BiH, op. a.), a mislim da sam mogla biti i pola sekunde brža. Ali kao što je i trener rekao, okolnosti su bile takve, nije bilo sreće. Plivala sam ujutro, a puno sam brža poslijepodne'', rekla je.

Nekako očekivano, kazala nam je da plivanje nije bio prvi izbor. A nije ni nogomet, mada su zvali na zeleni travnjak…

“Trenirala sam i tenis, stvarno sam bila dobra, ali sam počela relativno kasno, s jedanaest godina. Istovremeno sam trenirala tenis i plivanje, što mi je bilo jako naporno. Zvali su me i na ženski nogomet, ali i to sam trebala početi ranije kako bih imala bolji osjećaj za loptu. A problem je i to što sam takva da bih se u nogometu odmah potukla (smijeh)'', kaže.

Njezina disciplina je delfin 100 metara, ali nije tako počela. Do promjene je došlo kada je kao članica Plivačkog kluba Velež, treninge prebacila u zatvoreni bazen u Dubrovniku, gdje je registrirana i u Plivačkom klubu Jug.

''Kad sam došla u Dubrovnik, plivala sam uglavnom 50 i 100 metara leđno, jer mi je to bilo lakše za izdržati. Međutim u Dubrovniku mi je puno bolje išao delfin, s tim da smo morali raditi na tomu da izdržim zadnjih 25 metara. Onda je došlo da ne mogu zadnjih petnaest pa deset i onda pet. Sada radimo na tomu, na tih zadnjih pet metara'', kaže naša olimpijka.

Bilo bi dobro da država pomogne

Trener Petrič kaže da Amina ima još puno raditi, da u Rio ide učiti i doživjeti najveće moguće natjecanje, ali to ne znači da si nije postavila cilj.

“Voljela bih otplivati dobar rezultat, ali bit će mi teže bez trenera koji me uvijek dobro pripremi. Kad je on tu, uvijek dobro plivam. Žao mi je što njega neće biti u Riju, ali nadam da ću makar popraviti svoj osobni rezultat i steći iskustvo za iduća natjecanja. Poslije Olimpijade čeka me Svjetsko prvenstvo u Kanadi, nakon toga i u Mađarskoj, gdje ću opet, nadam se steći vrijedno iskustvo za sljedeću Olimpijadu”, istaknula je.

Jasno, u Riju će biti u prilici naći se u društvu s velikanima sporta, a ona više od svih želi vidjeti jednog čovjeka.

“Michael Phelps! On je najbolji na svijetu. Može se reći da mi je uzor, jer nemam nijednu plivačicu kojoj se posebno divim. Ne bih komentirala stvari koje su mu se događale izvan bazena, govorim u plivačkom smislu, tu je najbolji. Na jednoj je Olimpijadi (u Pekingu) osvojio osam zlata što je stvarno nenormalan uspjeh”, kaže Amina.

Još jednu želju Amina ima. Da se njezini uspjesi više vrednuju od države Bosne i Hercegovine, a snažan je dojam da to nije slučaj.

“Vjerujem da ćemo dobiti nešto od Olimpijskog odbora, ali bilo bi dobro da i država pomogne. Ne tražim 20.000 maraka, ali da bi nešto napravila potrebna su konstanta ulaganja, a toga kod nas nema. Roditelji i sponzori su me oduvijek pomagali, bez njih ništa od napravljenog ne bi bilo moguće”, zaključila je Kajtaz u razgovoru za za Bljesak.info.