Tekst članka se nastavlja ispod banera
Bilo je pobjednika, poraženih, junaka, tragičara. Bilo je bojkota, doping afera, velikih i malih iznenađenja, velikih i malih priča, ali jedan datum, jedan dan je poseban. Onaj koji nema veze sa sportom, rezultatom, nekom pobjedom, porazom. Taj datum je upisan crnim slovima u povijest olimpizma. Taj 5. rujan 1972. godine, u Münchenu.
Prve igre na njemačkom tlu nakon onih koje su bile obojene nekim drugim manje vedrim i veselim bojama. Koje su predstavljale i bile u službi jednog režima i njegove mašinerije. München je dobio prednost na kraju ispred Detroita, Madrida i Montreala, a želja domaćina je bila da se predstavi kao jedna moderna demokratska zemlja, čak je i moto Igara bio "the Happy Games". I sve je bilo happy do tog utorka 5. rujna. A onda kaos, tragedija, nešto što nitko nije očekivao niti u najgorim morama. Ili pak jeste.
Ziber upozoravao ali uzalud
Policijski psiholog Georg Ziber je razrađivao moguće scenarije terorističkih napada za vrijeme Igara. Jedan od scenarija se odnosio na izraelske sportaše i sportašice. Jer terorizma u tom trenutku koliko god čudno zvučalo nije nedostajao u cijelom svijetu. Otmice aviona, IRA u Sjevernoj Irskoj, ETA u Francuskoj i Španjolskoj, bombaški napadi kako desničarskih tako i ljevičarskih terorista u Italiji, uz neizostavni uvijek "vrući" Bliski Istok.
- Službe od Amerike do Kine, govorile su: čuli smo nešto, biće tu nečega, i slično, ali nitko mene i moje suradnike nije slušao. Posebno ne Manfred Schreiber kojeg sam stalno upozoravao, ali je on ignorirao sva moja upozorenja. Uglavnom je ponavljao jednu te istu rečenicu: “Svakog dana dobijamo na tone upozorenja. Kada bismo se svima njima bavili, morali bismo odgoditi Igre za 20 godina”, pričao je jednom prilikom medijima Ziber.
Ziber je predlagao da se sportaši i sportašice jednostavno izmiješaju te da ustvari budu raspoređeni po sportovima. Ne, ni taj prijedlog nije usvojen. Uz sve, Njemačka kao domaćin nije uopće imala antiterorističku jedinicu koja mora biti spremna za najgore. Zato se ustvari i oslobađanje talaca pretvorilo u pravi fijasko. Jer kada je već bilo kasno, oformljeni su različiti kako se to kaže krizni stožeri. Od policijskog do političkog, ali sve je bilo poprilično loše posloženo i još više konfuzno.
Tražili oslobađanje 232 politička zatvorenika
Tog jutra kada su osmorica članova palestinske terorističke grupe "Crni rujan "upali u dio Olimpijskog sela gdje su bili smješteni izraelski sportaši. Cilj je bio uzeti izraelske sportaše za taoce, ali su stvari od početka krenule u nekom drugom pravcu. Prvi koji su stradali bili su trener Moshe Weinberg i dizač utega Josef Romano.
Za Shaula Ladanyja ovo su bile druge Igre. Nastupao je u disciplini brzog hodanja. Želio je pred očima jedne nove Njemačke ostvariti dobar rezultat. Čovjek koji je jedini od svih izraelskih sportaša preživio holokaust.
- Htio sam pokazati da Izraelci mogu nastupiti kao i svaka druga zemlja na svijetu. Da smo dobri kao i ostali i imao sam ambiciju to pokazati na njemačkom tlu na isti način na koji je to napravio Jesse Owens. Ladany je završio na 19. mjestu u svojoj utrci dva dana prije trenutka koji će definirati Olimpijske igre u Münchenu.
- Osoba koja je bila sa mnom u sobi me probudila i rekla da je Weinberg ustrijeljen i ubijen. S njim sam dijelio sobu 1968. godine i on je bio veliki šaljivac. Ali ovo je nešto s čime se ne šalite. Odjenuo sam se i napustio sobu. Ispred susjednog stana sam vidio četiri policajca, među njima je bila i jedna žena. Razgovarali su s jednim tamnoputim muškarcem koji je nosio šešir. Policajac je zamolio muškarca da Crveni križ dobije pristup zatočenicima. A on je odgovorio: “Židovi također nisu humani”. Taj me čovjek uopće nije primijetio i ja sam se povukao u stan i zaključao vrata. Kasnije je Ladany s njegovim cimerima napustio stan preko stražnjeg ulaza. Ispostavilo se kako je Weinberg odveo teroriste u sobu u kojoj su bili dizači tegova i hrvači, vjerovao je kako su oni snažni i kako mogu savladati teroriste. Nažalost, to se nije dogodilo.
Sve u programu, sve live
Teroristi su uzeli jedanaest sportaša, a kompletnu talačku krizu mnogi su mogli gledati u živom prijenosu. Teroristima nije isključena struja, mogli su i oni kao cijeli svijet gledati i pratiti što se događa oko njih. Recimo da su mogli vidjeti kako policija raspoređuje određene snage i snajperiste.
Naravno, u krizi se krenulo s pregovorima. Teroristi su tražili da se pusti na slobodu 232 politička zatvorenika u Izraelu, zatim njemačke teroriste Ulrike Meinhof i Andreasa Badera, te Japanca Koza Okamotoa. Domaćini su u jednom trenutku bili spremni popustiti, ali ne i Izrael. Premijerka Golda Meir je izjavila
- Ako sada popustimo, nijedan Izraelac se više na svijetu neće biti siguran. Nikada.
Kako su u Njemačkoj za sigurnost nadležne savezne pokrajine, već tada je bilo jasno da u takvoj situaciji katastrofa s neželjenim posljedicama nije daleko. Sati su prolazili, ideje kako osloboditi nesretne sportaše nije bilo.
Kaos u borbi protiv terorista
Na kraju je prihvaćeno da se teroristi zajedno s otetim Izraelcima prebace u Kairo. U večernjim satima su teroristi i otmičari prebačeni helikopterima prema zračnoj luci Fürstenfeldbruck, u obližnju vojnu bazu NATO-a. Tamo su bili spremni snajperisti koji opće nisu znali koliko je terorista. Omjer je u tom trenutku bio 8:5 na stranu terorista.
Kaos je nastao u trenutku kada je po zapovjedi bavarskog Ministarstva unutarnjih poslova naređena paljba. Jedan od otmičara je u novonastaloj situaciji bacio bombu u jedan od helikoptera u kojem su bili oteti sportaši. Drugi je otvorio vatru, pa su ubijeni i sportaši u drugom helikopteru. Trojica atentatora su preživjela, ali su pušteni na slobodu, jer je to bio zahtjev jednog od otmičara nekog Lufthansinog aviona. Na zaprepaštenje Izraela.
- Još se sjećam scene u kojoj smo posljednji put vidjeli naše prijatelje. Stajali smo na prozoru i vidjeli da su stigla dva autobusa. Iz prvog su izašla četiri sportaša, zavezanih ruku i prekrivenih očiju, međusobno povezani. Krenuli su u smjeru helikoptera. Onda je iz drugog autobusa izašlo još pet talaca. To je bila posljednja scena koju smo vidjeli, pričala je Shlomit Nir-Toor tada plivačica.
Godinama kasnije će isplivati na površinu svi propusti Njemačke policije ali i ostalih struktura tog 5. rujna. Čak je i sam Manfred Schreiber govorio kako jednostavno policija u tom trenutku nije spremna za nešto tako. Na aerodromu su ubijeni Ze'ev Friedman i David Mark Berger dizači utega, hrvači Eliezer Halfin Mark Slavin, suci Yakov Springe i Yossef Gutfreund, te treneri Andre Spitzer, Amitzur Shapira te Kehat Shorr. Policajac Anton Fliegerbauer, te teroristi Luttif Afif, Yusuf Nazzal, Afif Ahmed Hamid, Khalid Jawad i Ahmed Chic. Neki su preživjeli poput Jamala al Gasheya koji je jednom prilikom rekao:
- Ponosan sam na ono što sam učinio u Münchenu jer je to silno pomoglo palestinskoj stvari ... Prije Münchena svijet nije imao pojma o našoj borbi. Ali tog se dana riječ Palestina ponavljala u cijelom svijetu, rekao je al Gashey.
Igre nastavljene
Mediji u Njemačkoj su kasnije pisali o tome kako je netko morao pomagati teroristima, špekuliralo se o tome da su bili povezani s domaćim neonacisti. Neki su bili i uhićeni, ali im nije dokazana povezanost. Olimpijske igre su na jedan dan prekinute, održana je komemoracija nakon čega su nastavljene.29. listopada 1972. otet je Lufthansin Boeing 727 koji je letio iz Bejruta u Frankfurt. Otela su ga trojica otmičara i naredili skretanje u Zagreb. Zahtijevali su oslobađanje trojice preživjelih počinitelja ovog pokolja. Nakon što je otmičarima udovoljeno, zrakoplov se zaputio u Libiju u Tripoli, gdje su svi taoci naposljetku pušteni.
Godinama poslije, kroz različite komemoracije se obilježavao ovaj dan koji se kako godine prolaze sve manje spominje. Dan koji je ostao upisan kao najgori olimpijski ikada. Taj 5. rujan 1972. godine.
