Njegovih dvadeset godina: Je li došao kraj Wengera u Arsenalu?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Arsene Wenger? Prosječan ljubitelj nogometa u Londonu vas zbunjeno gleda i pita kakve veze ima taj gospodin s Arsenalom? Novi menadžer kluba?! On?!?

Ovo je, naravno, jedan mogući opis 'susreta' šire nogometne javnosti s trenerom koji je od Arsenala napravio vrhunski klub. Međutim, nije jedino prosječan gledatelj tako preneraženo reagirao...

„Arsene who?“ glasio je naslov „London Evening Standarda“, lista londonskog metroa, koji je 23, rujna 1996. godine izišao upravo s takvim naslovom.
Samo dan ranije Arsenal je ovog francuskog stručnjaka predstavio kao novog trenera kluba.

Njegovoj anonimnosti u Engleskoj pridonio je i prethodni 15-mjesečni boravak u Aziji, a europski mediji nisu se bavili onima koji igraju ili treniraju klubove na Dalekome istoku.

Ipak, valja istaknuti kako je Wenger i tamo bio uspješan. U Japanu je s Nagoyom osvojio jedan kup i superkup, te je biran za trenera godine u ligi.

No, ponjaviše su njegovi počeci u AS Monacu (1987.-1994.) bili uspješni. Osvojio je naslov prvaka (1988.) i kup (1991.), a u finalu Kupa pobjednika kupova (1992.) malo je nedostajalo za još jedan vrijedan naslov (0:2 protiv Werdera).

Navodno je u to vrijeme ovaj Alzašanin, koji odlično govori njemački jezik, imao ponudu Bayerna da preuzme vođenje kluba, ali želio je ostati vjeran Monacu.

Nije bio prvi izbor Arsenala

Arsenal se 1995. dogovorio s trenerskom legendom Bobbyjem Robsonom († 76), ali je ovaj na kraju ipak odustao i ostao u FC Portu.

Stariji štovatelji Arsenala sigurni su da nikad ne bi bilo ere Wengera kod Gunnersa da je tada Robson došao. Godinu dana kasnije, Robson je otišao u Barcelonu.

Ipak, nije ni odustajanje Robsona značilo sigurno mjesto za Wengera.

Naime, kada je tadašnji menadžer tima Bruce Rioch (69) u kolovozu 1996. napustio Arsenal, ponajviše zbog trzavica s rukovodstvom kluba, navijači su svjedočili pravom trenerskom cunamiju. U samo 51 dan izmijenila su se četiri trenera: nakon Riocha, klub su preuzeli Stewart Houston (67) i Pat Rice (67), radeći taj posao u kolovozu i rujnu.
Ali se ispostavilo kako su vodeći ljudi Arsenala već dulje vrijeme imali u vidu nekog drugog - upravo Arsene Wengera. Međutim, pregovori s Japancima su se oduljili, pa su u međuvremenu tražena prelazna rješenja.

Wenger nije gubio vrijeme dok su vodstva klubova pregovarali o njegovome prelasku. Šefovima Arsenala on je u međuvremenu priopćio spisak svojih igračkih želja, da bi odmah po dolasku u klub situacija počela da se mijenja.

Rezultiralo je to trećim mjestom u Premier ligi, nakon što je Arsenal nekoliko godina prije toga tumarao sredinom ligaške tabele. U svojoj drugoj sezoni ostvario je dvostruku krunu.

Wenger je i prvi strani trener koji je u Engleskoj osvojio Premier ligu.

Stvaranje tima oko Thierryja Henryja

Kada se Arsenal pojačao Freddiejem Ljungbergom (1998.) i godinu dana kasnije Thierryjem Henryjem, očekivanja su postala velika. Ljungberg je u vrijeme dolaska imao 21 godinu, a Henry 22. Ipak, za početak su naslovi s njima dvojicom izostali.

Odlučio je izvršiti generalni remont ekipe. Aneklu je prodao Realu za 35 milijuna, Ovemarsa Barceloni za 40, a Petita također Barci, ali za 15 milijuna.

S igračima kao što su Sol Campbell, Lauren, Ashley Cole i Sylvain Wiltord, Arsenal je dobio novu energiju.

Slijedeća dvostruka titula došla je u sezoni 2001/2002. Godinu dana kasnije opet se pisala povijest: Arsenal je obranio naslov pobjednika FA-Cupa, što nikome nije uspjelo više od 20 godina.

Premier ligu osvojili su u sezoni 2003./2004. upisavši 26 pobjeda i 12 neodlučenih, bez ijednog poraza! Taj legendarni tim nesvakidašnjeg rekorda i danas se naziva „The Invincibles“ (Nepobjedivi).

Igrači koji pričaju istim jezikom

Wenger je u svojim strateškim potezima pribjegavao dovođenju igrača koji pričaju istim jezikom. Prve je godine doveo Francuze koji su kasnije postali najvećim dijelom nogometaši koji su obilježili epohu: Patrick Vieira (imao je 20 godina), Nicolas Anelka (tada 17), Emmanuel Petit (26) i Rémi Garde kojemu je bilo 30.

Pribjegavao je kasnije i drugim jezičnim skupinama igrača (Španjolci Fabregas, Reyes, Almunia) ili pak (Nijemci Mertesacker, Özil, Podolski - Mustafi).

Promjena načina igre

Prije njega, Arsenal je bio poznat po defanzivnom nogometu koji jednostavno 'smara'. Engleski klasici Tony Adams, Martin Keown, Nigel Winterburn i Steve Bould nisu mogli ništa novo ponuditi, a Wenger je zato u prednje linije gurnuo igrače tipa Marc Overmars, Ljungberg i Henry, bazirajući se na brze kontre. Ispostavilo se da je pronašao idealnu igru za brze igrače, postavljajući taktiku na način da se igra brzo prebacuje na protivničku polovicu terena.

Posebno je Arsenal dominirao na Highburyju, te je osam godina za redom bio ili prvi ili drugi na tabeli (1998. -2005.).

Politika investiranja: kupuj jeftino

Wenger je od samih početaka dovodio igrače koji ne koštaju mnogo, uz neke iznimke, naravno.
On sebe vidi kao tragača za talentima, trenera koji stvara igrače.
Njegovo je najveće otkriće, zasigurno, Thierry Henry, kojeg je za 16 milijuna doveo iz Juventusa. Napravio je od njega jednog od najboljih igrača na svijetu i možda najboljeg Arsenalovog igrača svih vremena.

Igrači kao što su Vieira, Robin van Persie ili pak još jedna od legendi Arsenala, Denis Bergkamp, tek su uz njega stasali do pravih visina.

Godine najvećih uspjeha i dominacije Arsenala, Wengeru su priskrbile bezgranično povjerenje navijača, koji su to izrazili u samo dvije riječi - „Arsene knows“ („Arsene zna (što radi)“). Bili su tu i slogani "In Arsene we trust" (Mi vjerujemo u Arsenea) i slično.

Sve ima svoj kraj

U jednome se trenutku ipak pokazalo da pronalaženje talenata i njihovo unapređivanje u dobre igrače više nije dovoljno. Konkurencija je počela raditi sa sve bogatijim investitorima, dovlačili su ponajbolje nogometaše, mijenjajući stil igranja nogometa.

Tek prije tri godine Wenger se pokazao spremnim kupiti nekoga za više od 20 milijuna. Doveo je Mesuta Özila iz Reala za 47 milijuna eura.

Radi usporedbe, ligaški konkurent Manchester United je već prije 15 godina probio granicu od 40 milijuna, kupivši 2001. godine Veróna od Lazija.

Bitan je način života i ishrane

Wenger je među prvim trenerima uvidio koliko je ispravna i zdrava prehrana važna za vrhunski sport.

Arsenalova legenda Tony Adams je do dolaska Wengera redovito pio alkohol. Pripadao je takozvanom „Tuesday Clubu“ Arsenala - skupini igrača koji su se svakog utorka nalazili kako bi se opijali. Wenger ga je natjerao da promijeni svoj način života, čime mu je karijeru produžio za niz godina.

Trenutak najveće gorčine

Dok su se Chelsea, Manchester United, Manchester City, a dijelom i neki drugi, razbacivali novcem, šefovi Arsenala držali su ruke u džepovima, čuvajući novac.

Zbog toga je deset proteklih godina prošlo u frustracijama. Prvo ili drugo mjesto u Premier ligi odjednom su postali nedostižni, a san o naslovu pobjednika Lige prvaka također se redovito raspršivao u ranijim fazama.

Neuspjeh zbog kojega će Wenger zasigurno ponajviše žaliti je izgubljeno finale lige prvaka 2006. godine protiv Barcelone (1:2). Uz sve nedaće koje su te večeri imali, dogodio im se i crveni karton vrataru (Jens Lehmann).

Fanovi traže odlazak

Rečenica "Mi ne kupujemo super zvijezde, mi ih stvaramo" godinama je bila definicija njegove trenerske filozofije.
Međutim, vremena se mijenjaju. Navijači više ne vjeruju nekad tako omiljenom treneru. Sve su češći zahtjevi za njegovim odlaskom.

Titula odavno nema, a FA-Cup iz 2014. (3:2 protiv Hull Cityja) i 2015. (4:0 protiv Aston Ville) jesu značajna postignuća zbog toga što je ovo natjecanje u Engleskoj vrlo cijenjeno, ali ona prava snaga Arsenala odavno se ne vidi na terenu.

Ove su sezone dobro krenuli. Navijači se potajno nadaju, kad već nema izgleda za Ligu prvaka, da bi možda mogli do naslova prvaka Engleske.
Što god da se dogodi, ovo je po svemu sudeći njegova zadnja sezona u londonskome klubu.

Ugovor mu istječe, a što će biti u budućnosti, ostavio je otvorenim. Čak i uz činjenicu da ga mnogi vide kao novog izbornika Gordog Albiona.