Tekst članka se nastavlja ispod banera
Ne postoje video zapisi, sve je ostalo na novinskim izvještajima, pričama onih koji su ga gledali i poznavali. Je li možda živio i igrao nogomet u "krivo" vrijeme? Bi li njegova priča imala neki drugačiji kraj recimo šezdesetih ili sedamdesetih? Ili da je recimo potekao iz neke siromašne obitelji?
Moguće je, ali opet znate da postoje ljudi koji su jednostavno takvi i koji se neće povući bez obzira koliko su blizu crvene linije.
Jedan od takvih je bio Heleno de Freitas. Genije na terenu, Pele prije Pelea, ali i boem, ženskaroš, alkoholičar, luđak izvan terena.
Mogao biti gospodin, odvjetnik
Heleno je rođen 1920, a nogometom se bavio u vrijeme kada je Rio bio je pravi raj na zemlji. 40-ih godina, vihor II svjetskog rata nije došao do Brazila, igrale su se utakmice, publika je uživala, gledajući upravo njega u dresu Botafoga.
Početak priče o Helenu je tek donekle sličan velikom broju onih koje su ispričane o velikim zvijezdama nogometa iz Južne Amerike.
Priče o siromaštvu, gladi, bijegu od stvarnosti kroz nogomet. Ne. Heleno je odrastao u bogatoj obitelji, koja je držala velike plantaže kafe. Samim tim novca nikada nije nedostajalo, bez obzira na to što je Heleno ostao bez oca u 12-toj godini.
Kao uglađeni bijelac gospodskih manira, Heleno je završio pravo, trebao je postati odvjetnik, ali nije. Često je tih godina znao pobjeći na plaže Copacabane gdje je s nekim drugim dječacima, momcima, igrao lopte. Pravo i odvjetništvo postaju prošlost, dres Botafoga realnost. Koji je u tom periodu bio jedan od najvećih klubova Brazila. S 19 je polako gradio svoj imidž velike zvijezde, face na terenu i van njega u lokalnim noćnim klubovima, restoranima.
"Imao je lice Rudolfa Valentina, na terenu je bio lud, lud kao pas" napisao je jednom prilikom urugvajski pjesnik Eduardo Galeano. Naravno, video materijala nema, ali priča o ovoj legendi, priča koje su se po onoj staroj prenosile " s koljena na koljeno" ne nedostaje.
Jedna od njih je i ona s utakmice protiv Fluminensea. Prvo je zabio gol za izjednačenje u gostima, pa se onda okrenuo domaćim navijačima i pokazao "onu stvar" i prstima broj dva. Nije on zabio taj drugi gol, ali jeste Botafogo pobijedio 1:2. Heleno je naravno jedva izvukao živu glavu.
Utjehu nalazio u alkoholu, ženama
Iako je u to vrijeme igrao na vrhunskom nivou, Heleno je iz godinu u godinu bio sve više frustriran zbog činjenice da njegov klub ne može do naslova prvaka. Bio je najbolji strijelac Carioca prvenstva 1942 godine (28 golova), te Cope tri godine kasnije (6 golova kao i Argentinac Norberto Méndez).
Međutim, to je bilo premalo za njega. Uz sve, nije bilo ni utakmica Svjetskog prvenstva, pa ostatku svijeta nije mogao pokazati tko je.
Zato je svoju utjehu tražio u noćnim barovima, kockarnicama, u naručuju nekih drugih žena. Iako je već bio u braku. Znao je dane i noći provesti u klubovima širom Rija, a gotovo po pravilu u njegovom društvu bile su neke od najljepših Brazilki tog vremena. Cigarete, alkohol ali i droga bili su na njegovom meniju.
Spavao s Evom Perón
Dres Botafoga je nosio devet godina te je u 235 nastupa postigao 209 golova. Otišao je iz svog kluba, ali i države 1948. godine, još jedne u kojoj je ostao bez titule prvaka. Žestoko se obrušio na suigrače, udarao je pesnicama u zidove svlačionice do krvi, usput je demoliravši. Bonus za ostvareno u sezoni nije uzeo, ali je zato morao napustiti klub.
Carlito Rocha, predsjednik kluba ga je prodao Boci Juniors. Tamo se nije naigrao, ali zato je legenda kaže uspio osvojiti srce Eve Perón. Brzo se vratio kući, ali njegov treći klub je bio Vasco s kojim će napokon biti prvak. Međutim, Heleno je nastavio po svome. I dalje su prednost imale žene, kockarnice, lokali.
- Jedne noći u casinu izgubio je sav novac. Još jedne noći, tko zna gdje, izgubio je svu želju za životom, dodao je Galeano. Treći klub je napustio nakon potezanja pištolja. Trenera Flavio Costa ga je jednom prilikom izostavio iz sastava, a on se nakon treninga vratio s pištoljem. Naslonio ga je na glavu treneru i opalio. Srećom po Costu nije bio napunjen.
Ostao bez repke
Ostaje pitanje je li to Heleno znao ili nije? Potezanje pištolja ga je koštalo reprezentativnog dresa jer je Costa bio izbornik. Heleno je završio u Kolumbiji, a Brazil je na Maracani ostao bez titule svjetskog prvaka. Do danas je ostala dileme, kakav bi kraj bio u tom susretu da je Costa imao na raspolaganju Helena.
Heleno se vratio na Maracanu u dresu Americu, da odigra svoju posljednju utakmicu 1951. godine. Bolovao je sifilisa već tada.
Završio je u sanatoriju u Barbaceni. Iz kojeg nikada više nije izašao. Kao da nije niti želio. Bio je agresivan, u stalnom sukobu s doktorima, medicinskim sestrama. Sestrama koje je su ga pokušavale smiriti slikama i isjećcima iznovina o njegovim igrama, golovima.
Uništavao se do kraja
On je to uporno uništavao baš kao što je uništavao svoj život. Kada su ga jednom prilikom posjetili igrači Botafoga, mnogi ga nisu uspjeli prepoznati. Bio je uništen, bez zuba, kose, potpuno izobličenog lica od lijekova.
I dok je Brazil slavio naslov svjetskog prvaka 1958. godine, Heleno je u svojoj sobi pokušavao da se uguši velikim brojem cigareta koji se zapalio u svojim ustima. Nije uspio, ali jeste naredne godine, 8. studenog pronađen je mrtav u svojoj sobi. Imao je samo 39. godine.
Priča o "ukletom princu" kako su ga zvali u Brazilu je završila tužno, na najgori mogući način. Priča koja je na kraju završila kao film "Heleno" redatelja Josea Henriquea Fonsece. Helena je glumio Rodrigo Santoro. Fonseca i Santoro imali su životopis koji su koristili kao materijal, usput razgovarajući s ljudima koji su koji ga poznavali ili ga čak gledali na terenu.
- Nije važno bilo da ga ljudi mrze ili vole, ostavio je svoj trag. Bio je najveća zvijezda u vrijeme kada se stvarao nogomet. On je bio odvjetnik, mogao je živjeti životom bogataša, ali je to sve ostao da bi bio nogometaš, reći će Santoro.
- Heleno je bio takav. Na terenu je mogao odigrati loše ili dobro, ali je bio više od običnog napadača. Van terena je stalnu nudio priliku da i drugi loše govore o njemu, napisao je Gabriel García Márquez.
