Obradović vs ostali

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Iako je FIBA s organizacijom Final Foura radila eksperimente u dva navrata, još tamo 1966/67 godine, prava priča je počela u Belgiji dvadeset i jednu godinu kasnije kada su se na jednom mjestu našli Tracer, Maccabi, Partizan i Aris.

Tracer je obranio naslov prvaka, Bob McAdoo je bio nezaustavljiv, Mike D'Antoni ga je sjajno pratio, Maccabi je sa svojim legendarnim igračima dobro parirao. Od tada do danas se naravno puno toga promijenilo, rat na relaciji FIBA - ULEB godinama traje, rješenje se ne nazire, pa imamo nekoliko takmičenja u Europi, ali slobodno možemo napisati da je ono što danas imamo pod okriljem ULEB-a, najbolje na starom kontinentu.

Svaki FinalFour je naravno bio priča sebe. Tri godine smo uživali u dominaciji Jugoplastike koja teško da će ikada više ponoviti. Nakon toga je došla Đorđevićeva trica u Istanbulu koja je zaokružila također veliki podvig Partizana. Božo Majković je odlučio prilagoditi igru igračima kakve je imao pa je sa Zdovcom i Limogesom zaustavio skupi Benetton Tonija Kukoča.

Istu utakmicu na malo poena sljedeće godine su odigrali u finalu Juventud i Olympiacos. Grci su uporno pokušavaliizjednačiti, sat je stajao, ali nisu uspjeli. Ono što nije napravila Barcelona u Zaragozi 1990, jeste Real Madrid  pet godina kasnije. Obradović je sa s Arlauckasom i Sabonisom kraljeve vratio na tron nakon 15 godina. Stojko Vranković je koracima od sedam milja stigao Montera i složio mu bananu. Španjolci su se žalili na silaznu putanju, žalba je u četiri ujutro odbijena, Barcelona je ostala pola koša kratka. I čekali su Katalonci još dugo, jer su izgubili i sljedeće finale, Duda Ivković je vodio Olympiacos do prve titule.

Velike senzacije su se događale u Münchenu, pa je tamo svoju jedini titulu uzeo Žalgiris. TyusEdney i Anthony Bowie  su zasjenili Danilovića, Nesteroviča i Messinu.

U jednom trenutku velikog finala 2013. godine, Olympiacos je gubio 16, na kraju je slavio protiv Real Madrida 12 razlike. Godinu ranije Printezis je u posljednjim sekundama u očaj bacio veliki i skupi CSKA. Opet s Ivkovićem na klupi. Od posljednjih pet finala dva su završena u produžecima, zadnje je dobio Real Madrid lani u Beogradu protiv Fenerbahčea pet razlike.

Ove godine je domaćin Vitoria, grad u Baskiji koji voli košarkašu ali koji nije dočekao svoju Baskoniju na završnom turniru, CSKA je bila prejaka. Pored CSKA tu su još Fenerbahče, Real Madrid i Anadolu Efes. Real Madrid brani naslov i ima priliku ove godine ima da osvoji 11. titulu, njihov trener Pablo Laso je rođen upravo u Vitoriji. Za Fener je ovo peti FinalFour, za njihovog trenera Obradovića čak 18-ti po čemu je rekorder. Ukupno je devet puta bio prvak Europe, s Partizanom, Juventudom, Real Madridom, Fenerbahčeom, s Panathinaikosom čak pet puta.  DimitrisItoudis trener CSKA, zagrebački student ima jedan naslov, mogao bi nakon ovog FinalFoura biti jedini grčki trener s dva. Njegova momčad, CSKA je redovna na FinalFouru, od 2002. godine nismo ih gledali samo jednom. AnadoluEfes je prvi put u ovom društvu od 2001. godine kada se igrao FinalFourSuprolige, dok je njihov trener Ataman drugi put u odabranom društvu. Prvu put je bio sa Sienom 2003. godine. Zanimljivo, četiri momčadi koje su izborile FinalFour su završile na prva četiri mjesta u regularnom dijelu sezone. Fener je bio prvi (25-5), CSKA druga (24-6), Real Madrid treći (22-8), dok je AnadoluEfes bio četvrti s omjerom 20-10. U prvom polufinalu igraju od 18 sati Fenerbahče i AnadoluEfes, dok se od 21 sat sastaju CSKA i Real Madrid.