Tekst članka se nastavlja ispod banera
Rivalstvo je bilo veliko, kako na reprezentativnom planu tako i na klupskom. Teško je to objasniti zbog čega i kako. Možda ponajviše zbog činjenice što su redovno košarkaši s prostora bivše Jugoslavije odlazili u Italiju i uzimali najbolju lovu, igrali glavne uloge godinama. Kako igrači tako i treneri. Ili pak zbog toga što recimo Azzurri nisu mogli u razmaku od nekih dvadesetak godina pobijediti Jugoslaviju na velikim takmičenjima. Uglavnom, kada dođe na red duel ove dvije reprezentacije pitanje je samo trenutka tko će "zakuhati". Recimo, Dino Meneghin koji je znao zakačiti Praju Dalipagića, Moku Slavnića, Kićanovića...
Od 1964. godine, do Eurobasketa 1983. godine u Francuskoj, Talijani su bili redovne mušterije tadašnje Jugoslavije. Za čistih 19:0, što na Svjetskim prvenstvima, Europskim, Olimpijadama. Neki porazi su za Italiju bili poprilično bolni, Montreal i Moskva kao posebna priča.
Francuska je sa svoja tri grada bila domaćin europske smotre 1983. godine. Na ovaj turnir je tadašnji izbornik Pino Gjergjapoveo je jednu selekciju u kojoj su igrali Krešo Ćosić s 35 godina, Slavnićkoji je imao 34, Dalipagić 32. Od iskusnijih su još bili Kićanović i Žižić, dok su tu neku srednju generaciju nazovimo je tako prevodili Radovanović, Grbović, Vilfan, Sunara, Poljak i Savović. Kao nadolazeća zvijezda sa samo 19 godina tu je bio i Dražen Petrović.
Počelo laktom Bonamica
Kako je Jugoslavija neočekivano izgubila od Španjolske u drugom kolu, sve je bilo jasno. Samo pobjeda protiv Italije je vodila u polufinale. A takve utakmice ljutih rivala su naravno najbolje. Igralo 30. svibnja 1983. godine.
Već u prvom poluvremenu je Marco Bonamico laktom zakucao Kićanovića, stvorila se gužva na parketu. Košarkaš Virtusa je isključen ali to kao da je bila najava onoga što će uslijediti u drugom dijelu. Italija je boljom igrom u nastavku utakmice i serijom 9:0 stekla veliku prednost 74:62, prije nego što će na parketu u završnici na pet minuta do kraja nastati kaos.
Enrico Gilardi će grubo zaustaviti tada mladog Dražana Petrovića, obojica su završila na parketu što je bio povod za novu gužvu. Peter Vilfan je dotrčao da pomogne svom suigraču, ali ga je zaustavio Romeo Sacchettipovlačenjem za kosu. Kića je iskoristio priliku da šutne nogom Renata Villaltu.
Grbović uzeo škare
U tom trenutku pola reprezentacije Italije je krenuli juriti za Kićanovićem koji bježi prema zapisničkom stolu. Na kojem je već Moka Slavnić. U dvorani je lom i krš, policija mora reagirati dok Goran Grbović u svom stilu pokušavase obračuna s kim drugim, nego Meneghinom. Za svaki slučaj je uzeo škare iz torbe masera reprezentacije!
''U tuči Zoran Slavnić stoji na zapisničkom stolu i šutira sve oko sebe. U jednom momentu Meneghin, centar talijanske reprezentacije, koji je inače bivši boksač, kreće prema meni i ja instinktivno s poda uzimama škare i krećem prema njemu. On je vidio da ga se ne plašim i počinje da bježi, a adrenalin me je tresnuo po cijelom tijelu i nisam mogao da se zaustavim, pa sam ga nastavio juriti. Izgubili smo tu utakmicu, ali se tuča nastavila u tunelu koji je spajao teren sa svlačionicama. Nije bilo lako Talijanima tada'', prisjetio se jednom prilikom Grbović.
''Kada je Kićanović udario Villaltu, kompletna klupa je utrčala u teren. Nastala je velika gužva, mene je netko sjećam se udario u leđa. Kada sam se okrenuo tu je Grbović. Krenuo sam prema njemu, a onda je uzeo škare. Ja sam zastao'', iz svog kuta je situaciju prepričavao prgavi Meneghin kojem će puno godina poslije na oproštaju Saše Đorđevića, Grbović također pokloniti velike specijalno napravljene škare.
Nitko nije isključen, nije bilo većih kazni
Zanimljivo, u svom tom kaosu, niti jedan igrač nije isključen. Italija je slavila 91:75, Jugoslavija na kraju turnira bila tek sedma. Tražile su se veće kazne za igrače koji su sudjelovali u obračunu, ali od toga nije bilo ništa.
''Sve je bilo izrežirano, suci su najveći krivci'', tvrdio je Kićanović nakon tog žestokog okršaja s Italijom. Kićanović je u znak protesta napustio Scavolini te je ostao u Francuskoj, potpisavši za tadašnju momčad iz Pariza. Turnir u Francuskoj Italija je zaključila na najbolji način, naslovom prvaka Europe kojeg će osvojiti još samo jednom, 1999. godine, ovaj put u Parizu pod vodstvom Bogdana Tanjevića. Opet protiv Španjolske.
