Tekst članka se nastavlja ispod banera
Od Moskve, Jugoslavija nije mogla na tron. Redom, bronca Kolumbija (SP), bronca Los Angeles (Olimpijada), dva sedma mjesta na Eurobasketu (Francuska i Zapadna Njemačka), pa još jedna bronca nakon dramatičnog poraza od Sovjeta u polufinalu svjetskog koje se igralo u Madridu. Sljedeća smotra je bila ona europska u Grčkoj.
Krešo Ćosić je ostao na kormilu reprezentacije a onda je odlučio napraviti zaokret. U Pirej je poveo Kukoča i Divca koji su imali 19 godina, Sale Đorđević je bio godinu stariji, Rađa je brojao dvadeset, Žarko Paspalj 21 godinu. Od starijih ostali su tu Grbović, Ratko Radovanović, Zoran Radović, bila su oba Petrovića, Vranković, Cvjetičanin. Ždrijeb je u jednu skupinu nagurao Sovjete, Jugoslaviju, Španjolsku, Grčku, te nešto slabije Francusku i Rumunjsku.
U drugoj je bila što bismo rekli prava kamilica, jer uz jaku Italiju tu bile selekcije koje realno nisu mogle ništa napraviti. Od Zapadne Njemačke, preko Poljske, Čehoslovačke, do Izraela i Nizozemske. Sustav takmičenja je bio takav da su po četiri selekcije išle u četvrtfinale, a tamo ste mogli doći i s tri poraza uz malo sreće.
Grci kandidati za zlato?
Znalo se tko su kandidati za medalju. Sovjeti, koji su stigli Grčku sa željom da obrane naslov prvaka Europe, osvojen dvije godine prije u Zapadnoj Njemačkoj, iako bez Sabonisa. Ali i bez njega SSSR je u Dvoranu mira i prijateljstva došao s fantastičnim igračima kao što su Volkov, Tarakanov, Chomičius, Tihonenko, Valters, Tkačenko, Marčiulionis, Jovajša s neizostavnim pukovnikom Aleksandrom Gomeljskim. Jugoslavija je također bila kandidat, uz Španjolsku i Italiju. Grci su bili domaćini, znalo se da će napraviti paklenu atmosferu, ali opet, nisu bili u uskom krugu.
Dok naravno nije počeo turnir. I dok nismo upoznali malog nabijenog beka, odnosno beka šutera Nikosa Galisa. U to vrijeme nije bilo interneta, nešto malo informacija koje su se mogle pronaći govorile su da se radi o igračku rođenom i odškolovanom u Americi, ali opet nitko nije vjerovao da jedan takav može skroz promiješati karte na takav način za svega jedanaest dana lipnja. I ući u povijest na taj način.
Rođen u Americi, tako i igra
Nikos Galis rodio se kao Nikolaos Georgalis u Union Cityu u američkoj saveznoj državi New Jersey. I to što je na terenu izgledao poput malog nabijenog boksača nekih nižih kategorija nije bilo čudno. Njegov prvi izbor je bio boks. Jer njegov otac Georgis se također bavio boksom.
Međutim, majka Stella, kao i svaka majka odgovorila ga je od ringa. Točnije usmjerila na košarku. Upisao se na Sveučilište Seton Hall 1975. godine i ubrzo počeo pokazivati sjajne šuterske osobine, nakon dana i noći provedenih na betonskim igralištima New Jerseya.
Naravno da je prva godina bila ona godina odrastanja, pa i minutaža nije bila neka, ali je svake sljedeće igrao sve bolje. Tako je do posljednje godine studiranja na Seton Hallu svoj prosjek poena podigrao sa 3,2 na 27,5 po utakmici (treći u državi iza Jimmy Butlera i Larry Birda) uz fantastičan postotak šuta za jednog beka od gotovo 58 posto.
North Carolini ubacio 50!
Tamo negdje 1983. godine i Grci su znali otići preko bare pa odigrati seriju utakmica protiv sveučilišnih momčadi. Na jednoj takvoj protiv slavne North Caroline, Nikos je utrpao 50 poena, dok je su druge strane bio mladi Michael Jordan. Naravno, njegove partije na Seton Hallu nisu prošle neopaženo, u samom finišu drafta 1979. godine Boston i Red Auerbach su odlučili uzeti Galisa koji će u predsezoni zaraditi tešku ozljedu. Ozljedu zbog koje se vratio kući, u zemlju svojih predaka, u vrući Solun.
Sve te brojke i podaci prije početka Eurobasketa 1987. godine većini nisu bili važni, međutim, kada je počelo vidjelo se da bi moglo biti svašta. Krcata dvorana i Nikos. Koji igra, trpa i samo trpa. I ne možete ga zaustaviti. Ništa Sovjeti, ništa Petrović, samo Galis.
Redom u prvom krugu to je izgledalo ovako. Rumunjima 44, Jugoslaviji 44, Španjolcima 35, Sovjetima 31, Francuzima 34. To je broj poena po susretu. Pet utakmica u pet dana. Kako ste ga mogli zaustaviti? Nikako. Jedino da ga probate recimo ozlijediti. Šutirao je iz bloka, znao se uvući pod koš, tricu preko ruke, jednostavno je mogao sve. Sovjetski Savez je ušao među osam bez poraza dok su iza tri selekcije Jugoslavija, Španjolska i Grčka imale isti omjer. Tri pobjede i dva poraza.
Sam pobjedio Jugoslaviju, pa onda i Sovjetski Savez
U četvrtfinalu nije bilo dilema, a onda je došlo polufinale, ponovo duel Grčka - Jugoslavija. Grcima je pripalo otvaranje utakmice, međutim do poluvremena su Dražen i društvu uspjeli stvorili lijepih deset poena prednosti.
U nastavku utakmice Jugoslavija ima 52:39, a onda polako počinje da vrije u dvorani. Onako grčki, iz poena u poen. Malo i suci guraju, Ćosić i njegov pomoćnik Slavnić pokušavaju sve, ali im utakmica bježi iz ruku. Grci su napravili seriju 20:2. I na kraju su uz 30 poena Galisa slavili 81:77. Dva dana kasnije, veliko finale.
Prvo takvo za Grke protiv neporaženih Sovjeta. Mogu li Galis i društvo otići do kraja? Bez obzira na sve, nitko nije vjerovao da mogu. Nitko osim možda baš Galisa. Na četiri minute prije kraja, semafor je pokazivao 74:82 u korist trupa pukovnika Gomeljskog. Nešto kasnije i 80:86, ali Grci ne odustaju.
Gallis pogodio tricu, pa jednu dvicu, Andritsos dva slobodna za 89:89. U posljednjem napadu Sovjetskom Savezu nije priznat koš. Bilo je gužve za zapisničkim stolom, naguravanja, ali je utakmica otišla u produžetke. Grci su ostali bez Giannakisa, Fassoulasa, Sovjeti bez Tkachenka i Marčiulionisa.
U produžetku je Sovjetski savez bio za korak ispred, ali je onda Gallis uvezao šest poena, ključna dva ubacio je Kambouris za slavlje Grčke 103:101.
Čudo, Galis je završio na rukama navijača, Grčka je bila na tronu. A Galis? On je zaključio turnir s prosjekom višim od 40 minuta po utakmici! Ili točnije – u osam utakmica na klupi je proveo tek tri i pol minute prve utakmice protiv Rumunjske. U ostalima – od početka do kraja. Od prve do zadnje sekunde. I 37 poena u prosjeku. U finalu je ubacio 40! Nitko do tog turnira nije na tako dominantan način vodio svoju reprezentaciju do naslova kao Galis te 1987. godine Grčku.
- Mi smo se nadali da bismo možda mogli u borbu za medalje, ali da ćemo osvojiti Olimp, prvo mjesto to niti u najluđim snovima nismo sanjali. Ali kako je turnir odmicao, kada smo pobijedili Jugoslaviju, nacija je poludjela. Nastavak natjecanja igrali smo u transu i trijumf u finalu protiv SSSR-a je samo slijed svih tih događanja. Sjećate se kad ste me pitali je li mi susret protiv Italije najbolji u reprezentaciji i ja sam vam odgovorio da jest, ali da ću biti još bolji posljednje dvije utakmice. Sada vidite da vam nisam lagao. Da, ovo protiv SSSR-a je moj vrhunac. Ne može se bolje, jer ipak je to finale, utakmica života, govorio je Nikos Galis o danima koji su ušli u povijest grčkog sporta uopće.
Držao godinama Aris u vrhu
Galis je već u to vrijeme bio igrač Arisa iz Soluna, a utakmice Kupa prvaka u solunskoj dvorani bile su posebna priča. Na leđima Galisa i paklene atmosfere, Aris je tri godine zaredom na Final Fouru. Zajedno s Giannaikosom, Subotićem, Lipiridisom, Romanidisom, Filippuom, kasnije Vrankovićem.
U 14 godina igranja u Grčkoj (12 u Arisu te dvije u Panathinaikosu) Galis je 11 puta bio najbolji strijelac prvenstva, svaki puta u Arisovom dresu, a najmanji prosjek poena u 12 solunskih sezona bio mu je 31,4 poena po susretu i to u prvoj europskoj sezoni, dok je najbolji strijelac Kupa prvaka bio čak osam puta!
Žuto - crne iz Soluna je vodio do neslućenih visina, osvojivši osam, uz sedam uzastopnih, naslova prvaka Grčke te šest grčkih kupova. Usput je bio najbolji strijelac Eurobasketa u Zagrebu sa 35,6 poena po susretu, dok je u Rimu dvije godine poslije stao na 32, 4 poena. Uz to, u Madridu je 1986. godine turnir zaključio s 33,7 poena, što potvrđuje činjenicu da je u drugoj polovini osamdesetih bio jedan od najboljih košarkaša svijeta.
Igrao za suprugu
Ono što ne treba zaboraviti jeste činjenica da je Nikos baš tih godina proživio tešku tragediju. Tzeni, njegova supruga gine u prometnoj nesreći. Galis pada u depresiju, ali i obećava da će u nastavku karijere sve što ostvari posvetiti baš njoj.
Karijere u kojoj je četiri je puta uvrštavan u najbolju momčad Europskog prvenstva, u kojoj je pet puta bio MVP grčke lige, te je izabran među 50 FIBA-inih najboljih (1991.), 50 najvećih euroligaških igrača (2008.), a 2007. je godine uvršten u FIBA-inu Kuću slavnih.
Na ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara 2004. godine u Ateni dobio je čast da olimpijsku baklju unese na Olimpijski stadion, prije konačnog paljenja olimpijskog plamena. Na kraju je primljen i u Hall of Fame. Igračku karijeru je završio pomalo neslavno. U drugoj sezoni u Panathinaikosu u susretu protiv Abelokipija sjedio je na klupi prvi dio utakmice, a kada ga je trener Kostas Politis pozvao uđe u igru, Galis je to odbio. I ne samo to, već je otišao direktno u svlačionicu.
Bio je to kraj. Neslavni kraj vrhunske karijere, u kojoj je odigrao 754 službena susreta, uz prosjek 32, 8, dok je za reprezentaciju odigrao 169 utakmica, uz prosjek 30,6 poena po utakmici. To je grčki bog košarke, Nikos Galis. Jedan, jedini neponovljiv.
