Tekst članka se nastavlja ispod banera
Prvi korak je bio najteži, najvažniji. Trebalo je osvojiti naslov prvaka Jugoslavije. U ono vrijeme, osvojiti titulu u nacionalnom prvenstvu nije bilo nimalo lako.
Jer to je bila strašno kvalitetna liga, liga u kojoj ste uvijek imali četiri, pet momčadi koje konkuriraju za naslov prvaka, a svako gostovanje je jednako teško.
Jugoplastika je osvojila prvo mjesto u regularnom dijelu ispred Cibone, Partizana i Smelt Olimpije. Upisali su samo jedan poraz, u play offu, još jedan, u drugoj utakmici finala protiv Partizana. U trećoj utakmici bilo je 88:67.
- Lakše nam je bilo osvojiti Kup prvaka nego domaću titulu. Lakše nam je bilo da pobijedimo Aris ili Scavolini nego igrati u gostima protiv Rabotničkog ili u Čačku i Šibeniku. Uvijek je teže bilo igrati domaće utakmice nego u Europi. Kući su nas poznavali u detalje, znali su nas u dušu, a za razliku od stranaca, igrali su s velikim imperativom'' i danas će reći tvorac velike Jugoplastike, Božidar Maljković
Zoran Sretenović, Velimir Perasović, Vladan Alanović, Toni Kukoč, Goran Sobin, Željko Poljak, Ivica Burić, Žan Tabak, Duško Ivanović, Dino Rađa, Pero Vučica, Paško Tomić, Teo Čizmić, Dušan Mišković, Leon Stipaničev i Alen Koludrović su bili članovi te momčadi koju je naravno vodio Božo Maljković.
- Tu priču smo otvorili s titulom prvaka Jugoslavije 7. 5. 1988. u utakmici s Partizanom na svetog Duju u Splitu, jer da nismo dobili tu utakmicu, pitanje je kakva bi bila budućnost Jugoplastike. No mi smo tu utakmicu glatko dobili. Koliko je bilo publike u dvorani, maloj na Gripama, da sam se tada prvi put pobojao što ako se nekome nešto dogodi, pozli mu. Organizator si, golema je odgovornost. Natiskani jedan po drugome, atmosfera je bila paklena. Kad smo dobili Partizan i postali prvaci, onda smo mogli dogodine u Kup prvaka. Samo je prvak mogao u to elitno natjecanje'', godinama kasnije pričao je Josip Bilić, tadašnji tajnik kluba.
Nakon dvije utakmice kvalifikacija, Jugoplastika se našla u skupini s još sedam najboljih momčadi Europe. Maccabi, Barcelona, Aris, Limoges, Scavolini, CSKA Moskva te Nashua iz Den Boscha. U prvom dijelu na svom parketu Jugoplastika je savladala Limoges, Den Bosch, Aris, CSKA, tek je Maccabi uspio neporažen napustiti Gripe.
U drugom dijelu pali su Scavolini, Den Bosch, Barcelona, a super važna pobjeda bila je ona gostujuća u Moskvi 91:77. Dino Rađa je ubacio 28 poena, Duško Ivanović 20, Sobin 18, Kukoč je dodao 11. Jugoplastika je bila treća s omjerom 8:6, baš kao i četvrti Aris. Barcelona je s 11 pobjeda i tri poraza bila druga, dok je Maccabi izgubio samo dvije utakmice. Tek naravno kada pogledate rezultate i ove omjere, možete pretpostaviti koliko je bilo teško uopće dohvatiti Final Four.
Maccabi nije imao problema protiv Arisa 99:86 u prvom polufinalu. Aris je imao Galisa i Yannakisa, ali je to bila sasvim druga momčad izvan Soluna.
- Prije Final foura dobili smo raspored događaja i uvijek smo bili četvrti na redu. Kod gradonačelnika, na treninzima. Odmah se vidjelo što su očekivali pa sam rekao da treba da im pokvarimo planove i prognoze, sjeća se tvorac velike momčadi, kasnije dinastije, Božidar Maljković.
U polufinalu je pala velika Barcelona 87:77. Barcelona koja je imala u svojim redovima San Epifania, Solozábala, Sibilia, pa i Audiea Norrisa. Međutim nisu imali šanse.
- Naprosto nismo imali šanse protiv odlične obrane Splićana. Zatvorili su nam sve crte dodavanja i kretanja, izgledalo je kao da udaramo u zid. Za njihovu dvojicu mladih igrača Tonija Kukoča i Dina Rađu nismo imali rješenja u obrani. Posebno nas je ubijao i na kraju ubio Toni Kukoč. Maccabi je favorit u finalu, ali zapamtite ime - Jugoplastika, poručio je San Epifanio, legendarni Epi. U polufinalu je briljirao Toni Kukoč s 24 poena, a u stopu su ga pratili Duško Ivanović s 19 i Dino Rađa s 18 poena. Za naslov je Jugoplastika morala dobiti Maccabi, po prvi put te sezone.
- Mogu reći devizu kako sam ja radio u tom klubu. Dakle, količinom rada smo ispravljali naše greške. Mi smo u klubu bili svi u sedam sati, automatski smo bili u prednosti ispred svih četiri sata na dan. Jer, drugi klubovi u Jugoslaviji su počinjali raditi u 11 sati. Dok su drugi spavali, mi smo radili. To nije anegdota, već istina. Zvali smo i ljude u drugim klubovima, znate što… Spavali su. Imali smo i dobru upravu, skupina zanesenjaka koji su sve živo radili za klub, intelektualci ali i komandosi. Ljudi su to koji su svaki dan bili u klubu i pitali što se može za klub napraviti. To je bila tajna uspjeha, gledajte moja supruga je izvrsna kuharica, a nisam uopće jeo s njom kod kuće. Eto, toliko smo radili, sjeća se Maljković.
Maccabi je u tom trenutku stvarno imao strašnu momčad. Jamchy, Barlow, Magee, Mercer, Sims. Uostalom, ta dva poraza iz regularnog dijela, dovoljno potvrđuju. Međutim, Jugoplastika je dobro krenula, Toni je pogodio tricu za 14:8, vidjelo se da mjesta strahu, panici, neće biti. Božo je stvari držao pod kontrolom, dok je pokojni Boris Mutić govorio
- Ako Jugoplastika izdrži ritam koji je nametnuo Maccabi sve će biti u redu...
Na poluvremenu je bilo 35:35, za to vrijeme ipak je to bilo malo poena, utakmica jeste bila tvrda. U nastavku je Maccabi otišao na 61:55, Rađa je imao četiri penala, ali se onda razigrao Kukoč, ali i ostali. Sobin je pogodio dodatno slobodno za 69:64, Magee prekršaj u napadu i utakmica se počela polako lomiti. Banana Tonija Merceru, Rađa poentira nakon time outa i ostalo je povijest. U utakmicu koju je malo pogledati, dva, tri pet puta, Maccabi je poražen 75:69.
- Maccabi je veliki klub, tu nema dileme. Zato sam još više ponosan na našu obranu, zabili su nam samo 69 koševa. Obrana je naš najjači adut i naša sjajna igra u obrani nije slučajnost. Sobin je otkriće finala. On je specifičan slučaj, nema Kukočev i Rađin talent, ali je malo takvih heroja. On je odan i vjeran kad je najteže i mi treneri volimo takve igrače'', bile su prve riječi Bože Maljkovića nakon velike pobjede.
Limitirati jedan Maccabi tada na 69 poena, izgledalo je kao nemoguće. Ali bilo je moguće, škola košarke Bože Maljkovića, škola one bivše države u kojoj se igrala obrana krvavih koljena je došla do izražaja, škola koja je izbacila jednu novu momčad, koja će vladati Europom naredne tri sezone.
Uz Maljkovića je uvijek tu negdje bio i legendarni Aca Nikolić.
- Malo ljudi to zna, ali Aca prve godine nije tri dana bio s nama na pripremama u Poreču prije Final Foura Münchenu. Imali smo različite stavove oko nekih ideja i otišao je. Naljutio se. Takav je bio Aca. Ali shvatio je svoju grešku, da nije u pravu. njegova se riječ slušala. O košarci smo uvijek mislili isto. Kad bi sezona bila gotova, mi bismo sate i sate pričali samo o košarci. Kod mene u Splitu ili kod njega u stanu, kaže Maljković. I koliko god je sve ono što će Jugoplastika napraviti kasnije, što je radila Cibona ranije, ili Bosna, pa onda Partizan, sve je bilo plod sustavnog rada, maksimalnog pripremanja, analiziranja, pristupa kako trenera, tako i igrača. Nije bilo velikih transfera, nije bilo stranaca, nije bilo velikih obećanja, ali zato jeste trofeja.
