.jpg)
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Posljednjih godina postala je sasvim normalna pojava. Susreti NBA momčadi s europskima. Čak se i utakmice regularnog dijela NBA lige igraju u Europi. I ne samo u Europi već i u cijelom svijetu. Nekada je to bilo nezamislivo. NBA liga je bilo nešto pa skoro nedodirljivo.
Utakmice koje smo gledali (i jednako uživali kao da se radi o živom prijenosu) nekada su bile stare po tjedan ili više dana, tek su sretnici mogli biti bolje upoznati ako su mogli gledati TV- Kopar, Italija 1 i slušati Dan Petersona.
Kasnije će tu uskočiti Super channel, Screen i Eurosport, pa tv – kuće s prostora bivše države, pa će i u našim domovima NBA liga postati daleko dostupnija.
U suštini, stvari su se počele mijenjati u drugoj polovini osamdesetih. I prije toga je bilo susreta klubova iz Europe i NBA lige.
Ponajbolje momčadi Europe, pa i čitave selekcije poput Jugoslavije su se znale otisnuti preko velike bare kako bi sparirale i učile, ali od najboljih sveučilišnih momčadi.
Međutim, među prvima koji su krenuli malo u suprotnom pravcu bili su nekadašnji Washington Bulletsi koji su tamo 1978, 1979. godine skoknuli do Tel Aviva, Kine i Filipina. 1984. godine, po Europi igraju Seattle, New Jersey i Phoenix.
Od tadašnje Zapadne Njemačke, preko Italije, pa do Švicarske. Naravno, to su bile revijalne utakmice a onda se pojavila ideja organizacije nečeg službenog, nekog turnira koji bi ustvari potvrdio neku vrstu suradnje NBA lige i FIBA-e.
Sovjeti u Americi
Naravno, glavnu riječ su vodili s jedne strane Bora Stanković kao generalni sekretar FIBA, koji je nekako stalno maštao i priželjkivao najbolje NBA igrače na svjetskim prvenstvima i olimpijskim igrama, te s druge Davis Stern koji je opet razmišljao o širenju NBA lige na druge kontinente, prije svega naravno na Europu.
Na kraju smo 1987. godine, dobili prvo izdanje McDonald's Open turnira kojem će biti domaćin Milwaukee Bucksi. Čast Europe su branili tada jaki Tracer iz Milana, odnosno reprezentacija Sovjetskog Saveza.
''Od trenutka kad su izašli iz aviona u Milwaukeeju, 21. listopada, u noći, nakon osam sati leta, sovjetski košarkaši su bili u centru dešavanja. Ipak, u sred hladnog rata, jedna selekcija Sovjetskog Saveza je došla u Ameriku. Bucksi su naravno u takvoj situaciji branili čast Amerike i NBA lige'', pisali su tada mediji u Americi.
Na istom talasu optimizma je plivao jedan od najboljih igrača tada osrednje momčadi Milwaukeeja Terry Cummings.
''Ovo je najbolje vrijeme da vjerujete u ono za što živite u ovoj zemlji. Predstavljamo NBA i svoju zemlju, ali predstavljamo i više, svoje prijatelje i obitelji.''
Istovremeno Sovjeti su imali prilike da svrate malo do prvog McDonald’sa, posjete "Kohl’s", robnu kuću u vlasništvu gazde Bucksa Herba Kohla, gdje su dobili nove, crvene trenirke i jeans jakne, dok su u kinu pogledali "Fatalnu privlačnost".
Na parketu nije bilo dileme, prvo su Bucksi nadigrali Tracer, nakon toga i Sovjeti, pa su finale igrali Milwaukee i Sovjetski Savez. Završilo je 127:100, iako su Bucksima i njihovom tadašnjem treneru Del Harrisu nedostajali neke važni igrači. Cummings je bio MVP, pobjednicima je pripalo 50.000 dolara, 30.000 Rusima, Traceru 20.000. Sovjetima je nedostajao Arvydas Sabonis, kojeg su godinu dana ranije draftirali Portland Trail Blazersi.
''Bilo je situacija, kada smo imali otvorene šuteve, ali nismo pogađali. Bilo smo nervozni. Sljedeći put kad budemo ovdje, pokušat ćemo biti bolji'', poručio je Šarūnas Marčiulionis koji će par godina kasnije završiti u Golden State Warriorsima.
Iako nije bio trener koji se često šalio, pukovnik Gomelsky je u jednom trenutku rekao.
''Ako bih mogao izabrati neke igrače u svoju reprezentaciju iz Milwaukkeja, uzeo bih Jacka Sikmu, Paula Presseya i Terryja Cummingsa. Te 1987. godine, Sovjeti su igrali i protiv nekih sveučilišnih momčadi, recimo UNLV-a sa "ajkulom“ Tarakanianom.''
Eto Hawksa u Moskvu
Već sljedeće 1988. godine, Atlanta Hawksi će postati prva momčad koja je odigrala jednu utakmicu u Sovjetskom Savezu. Po nalogu vlasnika momčadi i televizijskog mogula Turnera, zajedno s Davidom Sternom i NBA-om, Hawksi su odletjeli na turneju koja je uključivala tri utakmice, u Tbilisiju, Vilniusu i Moskvi.
Ted je već tada u svom stilu preko Igara dobre volje povezivao Ruse i Amerikance, pa odlazak njegove momčadi u tadašnji Sovjetski Savez bila jedna vrsta misije.
''Putovali smo u nepoznato. Kakvi su odnosi dvije zemlje, dobri, loši? Bilo smo zabrinuti kada smo krenuli na put. Što se tiče utakmica, sve tri su dobili Sovjeti, dvije tijesno. I još jedan igrač će otići u NBA ligu, Aleksandar Volkov.''
I NBA liga je upoznala Jugoplastiku
Na drugom McDonald's turniru (Madrid), nitko nije imao šanse protiv Byrda, Parisha, velikog Bostona. Ni reprezentacija Jugoslavije, ni Real Madrid s Dražanom Petrovićem. Byrdu je naravno pripala titula MVP-a, Petrović i Paspalj su se našli u petorci turnira. I onda na trećem, koji se igrao u Rimu, uživanje i za malo poraz Denver Nuggetsa.
Denver je u to vrijeme bio prototip šuterske momčadi koja napade završava za desetak sekundi. Iako su bili recimo manje poznatiji od Bostona, Nuggetsi su bili nešto novo za većinu ljubitelja košarke u Europi.
Omaleni Adams, legendarni Fat Laver, Valter Davis i pomalo čudni centri Schays, Rasmussen i Kempton i još čudniji Doug Moe na klupi. Jugoplastika je sve vrijeme imala visoki postotak šuta – u prvih 24 minute 60 posto, a u drugom dijelu 53 posto.
Najveći problem Žutima je predstavljao kraći napad od 24 sekunde, u svim ostalim segmentima su parirali Denveru i tjerali su ih da igraju do kraja maksimalno. Na kraju je malo Carl Jungebrand pogurao Amerikance i oni su slavili 135:129.
Ono što je bilo najvažnije u tom trenutku, nakon Europe, svijet i NBA liga su upoznali jedan klupski Dream Team koji je gazio pune tri sezone. Ivanović je ubacio 31 poen, Dino Rađa je dao 29, Toni Kukoč 17, Luka Pavićević 14, Zoran Savić 13, Velimir Perasović 12.
''Ponosan sam što sam bio sudionik takvog susreta. Pokazali smo i dokazali da smo zasluženo osvojili naslov prvaka Europe prije šest mjeseci u Münchenu. Nismo se niti jednog trenutka prepali njihove snage i zato mi je jako žao da su im suci morali pomagati da se ne osramote. Bila je to odlična prezentacija europske košarke pred svim poklonicima ovog sporta u Americi. Možemo uzdignute glave hodati ulicama našeg grada i u budućnosti vjerovati da će doći dan kada će jedan europski sastav uspjeti slaviti protiv, kako se činilo, nedodirljivih'', govorio je nakon utakmice Dino Rađa koji vjerojatno u tom trenutku nije niti sanjao da će jednog dana on biti veliki NBA igrač.
Ono što nije napravila Jugoplastika u Rimu, skoro jeste Scavolini na sljedećem turniru u Barceloni. Cook i Daye su imali na konopcima New York Knickse, na kraju su posustali u produžecima. Jugoplastika se dobrim dijelom nosila s Knicksima u finalu, ali daleko je to bilo od izdanja u Milanu. S druge strane, bili su Ewing, Mark Jackson, Geralad Willkins, Oakley, Tucker, Cheeks.
Već nakon četiri odigrana McDonald'sa situacija se mijenjala. U NBA ligu stižu Paspalj, Divac, Petrović, Volkov... Ukupno je 1990. godine u NBA ligi bilo 12 igrača iz Europe. 1991. godine, Stern je u Pariz poslao velike Lakerse, momčad iz Splita i ratne Hrvatske se pojavila pod imenom Slobodna Dalmacija i poprilično igrački oslabljena nije mogla parirati Juventudu, Limogesu.
U finalu je Juventud ostao zamalo kratak, Lakersi su dobili 116:114. Villacampa je odgovarao Magicu, Thompson se borio s Wortyjem i Divcom. Magic je pokupio MVP nagradu.
Nakon Pariza više nije bilo isto
Sljedeće godine se turnir nije igrao, ali je Stanković ispunio svoj san. U Barceloni, na Olimpijadi je zaigrao Dream Team. NBA liga više nije bila nedostižna, pa se nekako i draž tih turnira izgubila.
Odigrana su još četiri turnira, redom su pobjednici bili Phoenix, Houston, Chicago i San Antonio. Broj klubova sudionika je rastao, priča se širila na Južnu Ameriku, Australiju, Aziju. Posljednji turnir je bio onaj u Milanu 1999. godine, u finalu su Spursi razbili Vasco de Gamu 103:68.
Najkorisniji igrači su nagrađivani "Trofejom Dražana Petrovića" koji je završio u rukama, Barkleya, Drexlera, Jordana i Duncana. Ovaj sjajni turnir je nestao sa scene, ali je ispunio svoju svrhu, ono što maštali, planirali vizionari, Stanković i Stern.
Podatak da je sedam godina nakon posljednjeg turnira odigrano 12 međusobnih duela će reći dovoljno. Na kraju posljednjeg Gregg Popovich je ostavio poruku:
''Jednog dana će nas pobijediti..''
I nije pogriješio. Još 2010. godine, kada je Barcelona pobijedila Los Angeles Lakerse, počelo se razmišljati o stvarnoj razlici između američkog NBA-a i europske košarke. Do 2020. godine je bio omjer 138:17, na stranu Amerikanaca.
Naravno da je i dalje gledajući brojke razlike velika, ali bi lijepo bilo vidjeti neku tekmu, na nekom turniru gdje se recimo sastanu prvak Europe i NBA prvak, u meču recimo za prvaka svijeta. Možda je nešto tako utopija, možda i nije.
