Pokazale su da se može

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sportom sam se zarazio jako rano. Nije se biralo. Gledalo se sve, nešto u živo, nešto uz mali ekran. I sve se upijalo.

Košarka je bila jako važna, nešto kao nasljedstvo. Otac je igrao, pa bio sudac, kasnije izaslanik, pa onda još kasnije povjerenik.

Zato mi nije bilo čudno gledati sve što se moglo, od tadašnje Republičke lige, preko Prve B, do naravno A lige uz neizostavne reprezentativne izbore.

I koliko god vam možda čudno zvučalo, gledala se i ženska košarka. Derbiji u punim dvoranama.

Elemes, Montmontaža, Ježice, Jedinstvo Aida, Zvezda, kasnije je bio jak i Cenex. Pamtim i naslov prvakinja Europe Jedinstva i srebra odnosno bronce ženske košarkaške reprezentacije, od Seula preko Malezije, Izraela.

Na ostacima te stare škole, na iskustvo nekadašnjih reprezentativki, ženska košarkaška reprezentacija BiH je 1993. godine uzela zlato na Mediteranskim igrama.

Izgleda kao skoro nemoguća misija pored sila koje jesu to i danas. Francuske i Španjolske. Stara garda koja je vukla još malo.

Na Eurobasketu 1997. godine BiH je u prvom kolu svoju skupine pobijedila jednu Rusiju. Ambicije su bile velike, ali je onda došao poraz od Moldavije. Pola koša. Sporni su bili neki poeni Moldavki, ali novca nije bilo za bacanje, pa ni eventualnu žalbu.

Nakon sljedeće 1999. godine, dolazi do smjene generacija, a to u zemlji kakva je BiH, bez sustava često znači nestanak s velike scene. Crna rupa, praznina koja je trajala čitave 22 godine.

Još u prošlom ciklusu su bile blizu

U prošlom ciklusu su košarkašice ostale kratke, iako su bile blizu, ali su zato uspjele u ovom.

Pobjedom protiv Rusije u gostima na startu kvalifikacija su skrenule pažnju. Uz samo jedan poraz, izboren je plasman na završni turnir. Prije polaska na put u Francusku, želja je bila jedna pobjeda, prolaz u osminu finala. Uglavnom se pričalo o mogućem trijumfu nad Turskom ili Slovenijom.

Pričalo, ali treniralo i radilo. I ovdje je bilo ozljeda, umora, problema ali se nije odustajalo. Nitko nije ni pomišljao.

Marica Gajić je došla nakon sezone u kojoj je većim dijelom bila povrijeđena, Jones je iz WNBA lige umorna i nakon osvojenog naslova prvakinja Europe. Ali niti jednoj niti drugog nije palo na pamet da odustane, da traži poštedu ili nešto slično.

Nije bilo senzacionalnih najava nekog velikog rezultata, velikih pobjeda. Izbornik Lojo je samo jednom prilikom naglasio:

"Ove igračice će ginuti za svaku loptu, za svaki poen".

I bilo je tako, od prve utakmice protiv favorizirane Belgije. Selekcije koja je na posljednja tri velika natjecanja bila treća, četvrta i peta. Da to nije bilo slučajno pokazala je Turska.

Usponi, padovi, međutim, kada je bilo najvažnije košarkašice BiH su bile najbolje. Kao što to i jeste slučaj ako se priča o dobroj reprezentaciji, koja ima glavu, rep, koja ima prije svega karakter.

Nema alibija, nemaju potrebe za tim

Sve to su još jednom ponovile u osmini finala. I evo ih među osam najboljih u Europi. I one su kažem imale svojih problema, igrale su protiv jakih, favoriziranih protivnika, bilo je i sudačkih grešaka, loših dionica, svega što može biti na jednoj ovakvoj utakmici, na jednom turniru kao što je Eurobasket.

Ali, se nisu raspale. I iz sjene su čekale svoju priliku i iskoristile je.

Sjene Europskog prvenstva u nogometu, silnih transfera, priča i analiza. Ronalda i ostalih. Zato vjerojatno i ne čudi što ako ćemo biti iskreni i danas vrlo vjerojatno polovina sportskih novinara teško pamti neku utakmicu iz prvenstva, protekle sezone.

Baš kao što će teško i onako na prvu nabrojati četiri - pet ženskih klubova u elitnom rangu. Još kada dodamo stanje u državi, nepostojanje sustava, nezainteresiranost, onda je ovaj rezultat jednostavno rečeno, pravo čudo.

I po već nekoj običajnoj matrici, sada svi pišu, svi hvale, čestitaju. Tako će i biti bez obzira kako se sve završilo do kraja ovog turnira. Po završetku će izbornika i košarkašice će povlačiti za ruke, tapšati po ramenima, slikati se i obećavati kule i gradove.

A u suštini se neće ništa promijeniti. Iako je ovo još jedna prilika. Međutim u bh sportu je bilo toliko prilika koje su ostale propuštene, koje su otišle u nepovrat.

Zato bi najbolje bilo da ova fina, mala družina ostane u nekom svom svijetu. Da nastavi raditi ono što najbolje zna i može. A pokazale su da se može.