Tekst članka se nastavlja ispod banera
Do igara u Münchenu nisu znali za poraz. Od trenutka kada se košarka pojavila na Olimpijadi 1936. godine. Ukupno 63 utakmice zaredom. I onda im se dogodilo. U meču koji bio više od jedne utakmice finala, u trenutku velikih tenzija koje su nastale kao proizvod Hladnog rata. U završnici koja je do danas ostala kontroverzna, za Amerikance nikada prihvaćenoj.
''Svaki put kada dođem na neku od utakmica, kada čujem himnu, sjetim se tog trenutka, tog finala, u njemačkom Münchenu. I danas kažem da smo mi osvojili to zlato, nismo srebro, to srebro ne želim'', kaže tadašnji kapetan reprezentacije, Kenny Davis, danas 73 godišnjak koji je svojoj djeci u oporuci napisao da nikada ne uzmu tu kako on kaže medalju koju nisu osvojili, tu srebrnu. Kenny je u bio jedan od najboljih u srednjoj školi Wayne County, nakon čega je karijeru nastavio na Georgetownu.
Očekivano finale
Do finala, Amerikanci su poigravali sa svojim protivnicima, nešto poput Dream Teama u Barceloni. Najbliži u skupini su bili Španjolci koji su se uspjeli spustiti na -16. U sedam utakmica do polufinala primili su 312 poena. Italiju su u polufinalu razbili trideset razlike. S druge strane Sovjetski Savez je također do finala stigao bez poraza, za njih je presudan bio susret protiv Jugoslavije koju su dobili 74:67, iako ni Kubanci nisu bili loši u polufinalu koje je završilo 67:61. U jednom trenutku nitko nije niti razmišljao o finalnom okršaju. Nakon terorističkog napada u stradanja sportaša iz Izraela.
''Da su nas u tom trenutku kada se to dogodilo, pitali da li želimo kući, vjerojatno bismo svi potvrdno odgovorili. Međutim, na kraju smo napravili pravu stvar, nismo uradili ono što su možda teroristi priželjkivali. Igre su nastavljene'', reći će Davis.
I tako je 9. rujna na red došlo finale košarkaša. U tom trenutku dvije uvjerljivo najbolje reprezentacije i pitanje je kada ćemo opet na Olimpijadi imati tako dvije jake momčadi u datom trenutku. Jer kako su Amerikanci bili neporaženi na Olimpijadama, tako su Sovjeti bili nedodirljivi u Europi od 1959. godine. Međutim, treba reći da je ova američka selekcija bila najmlađa koja je ikada predstavljala Sjedinjene Države na Olimpijskim igrama. Sovjeti su bili iskusniji, predvođeni sjajnim dvojcem, Sergei - Aleksandr Bjelov.
''Imali su sjajnu momčad. Imali smo informaciju kako su zajedno odigrali 400 utakmica. Sada zamislite koliko su odradili zajedničkih treninga'', naglasio je jednom prilikom tadašnji pomoćni trener SAD -a John Bach. Glavni na klupi Amerikanaca je bio Henry Iba, legendarni umirovljeni " coach " Oklahome kojem su to bili treće igre u nizu. Prethodno je osvojio zlata 1964. odnosno 1968. godine. Međutim, već tada se smatralo kako njegov konzervativni stil čvrste obrane, jednostavno nije to ono što bi Amerikanci trebali igrati.
''Oni koji su ga izabrali znali su kakav je trener. Nisu izabrali trenera koji će forsirati brzu košarku, presing znali su da će on neće igrati košarku na način na koji se u to vrijeme igrala kod nas'', rekao je jednom prilikom sada već pokojni Paul Westphal koji je 1993. godine doveo Sunse do velikog finala.
Ipak, ono što se u tom periodu nije znalo, kasnije će možda pokazati presudnim. Iba nije mogao računati na jednog izuzetno važnog igrača, Billa Waltona. Centar sveučilišta UCLA odbio je poziv. Službeno, pričalo se o ozljedi, neslužbeno ima veze s politikom, jer se Bill protivio ratu u Vijetnamu, s tim da nije imao dobro iskustvo iz Jugoslavije sa Svjetskog prvenstva dvije godine ranije.
Amerikanci bili previše spori
Bez obzira na sve, Amerikanci kao Amerikanci bili su uvjereni da će bez problema uzeti zlato. Ali od početka se vidjelo kako to baš ovaj put neće ići kako su oni planirali.
''Počeli smo igrati sporo, onako je Rusima odgovaralo. Bezbroj dodavanja, pet, šest, sedam dok netko šutne loptu. Trebali smo igrati brže, ali nismo'', govorio je jedan od članova reprezentacije Ed Ratleff.
U utakmici na strašno malo poena, Sovjeti su vodili na poluvremenu 26:21, u jednom trenutku drugog dijela, prednost je porasla i na deset poena. Međutim, Amerikanci se nisu predavali, polako su se vraćali u utakmicu, pa je sve stalo u posljednjih deset sekundi. Ili bolje rečeno zadnje tri, koje su trajale kao cijela utakmica. Koje su do dan danas ostale predmet spora.
Doug Collins, kojeg znamo kao čovjeka koji je trenirao Michaela Jordana je stavio dva slobodna za 50:49. Prema tadašnjim pravilima, kada lopta prođe kroz obruč, vrijeme počinje da teče, ako se ne traži time - out. Čim je napad krenuo, trener Sovjetskog Saveza, Kondrašin je pojurio prema zapisničkom stolu protestirajući da je tražio time out koji je ustvari trebao da dobije između dva bacanja. Ostala je jedna sekunda koja je naravno iscurila, nastala je gužva, jedni su slavili, drugi protestirali, sve se to poprilično razvuklo.
Igralo se dok Bjelov nije pogodio
Na kraju se kod zapisničkog stola pojavio tadašnji prvi čovjek FIBA-e Williams Jones koji je Rusima vratio tri sekunde, ali nisu imali pravo na time out. Što je do tada kao i kasnije bez obzira na ulogu koju je imao Jones, bio presedan, nešto nevjerojatno. Kaos koji je nastao u dvorani izgledao je kao izrežiran za više nastavka.
U prvom nakon što je nastavljena utakmica, Kondrašin je odradio izmjenu na koju nije imao pravo. Edeshko baca loptu preko cijelog terena, Aleksandr Bjelov je ne može uhvatiti. Amerikanci ponovo slave, ali suci (Righetto - Brazil, Arabadjian - Bugarska), još jedno sve vraćaju Rusima. Opet je bio nesporazum na relaciji zapisnički stol - suci. Suci na parketu nisu vidjeli da na zvaničnom semaforu vrijeme nije vraćeno na tri sekunde kao što je pre toga dogovoreno. U trenutku kada su uručili loptu na semaforu je stajalo 50 sekundi, ali sirena se oglasila samo jednu sekundu nakon ubacivanja lopte.
I na kraju u trećem pokušaju, sada je dodavanje za Aleksandra Bjelova prošlo, on je prevario dva igrača i pogodio. Sve za tri sekunde! Sada su red došli Amerikanci koji protestiraju, kasnije ulažu žalbu ali ništa.
Amerikanci neće srebro
Američki košarkaši su nakon utakmice odlučili da se ne pojave na zvaničnoj ceremoniji, tako da su na pobjedničkom postolju stajali samo košarkaši SSSR-a kao zlatni, i osvajači brončane medalje, reprezentativci Kube. Medalje namijenjene reprezentativcima SAD i dan danas stoje u trezoru u jednoj švicarskoj banci.
''Osjećali smo prevareni, kao netko kome je oduzeto ono što mu pripada. Nismo znali na drugi način protestirati osim reći da nas nećete natjerati da se pojavimo kako bismo uzeli tu srebrnu medalju. Oporukom sam stavio da moja supruga i moja djeca nikada, nikada neće moći primiti tu medalju s Olimpijskih igara'', rekao je jednom prilikom Davis.
''Američki košarkaši su bili uvrijeđen, i to nije bilo u redu. To je bilo vrijeme Hladnog rata i oni zbog svog ponosa i ljubavi prema domovini nisu htjeli prihvatiti poraz, priznati gubitak. Nisu htjeli gubiti od nas niti u čemu, posebno ne u košarci'', rekao je Ivan Edeshko.
Ni danas toliko godina nakon svega Amerikanci ne prihvaćaju to finale, te tri sekunde koje su ostale misterija. Pokušavali su kroz tekstove, priče, izjave dokazati da su pokradeni, dok su Sovjeti naravno, suprotno tome, te tri sekunde obilježili kao najveće u svojoj sportskoj povijesti.
