Trener koji je zadužio košarku

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Rad, rad i samo rad. U njegovoj trenerskoj karijeri, to je uvijek bilo na prvom mjestu. Težak rad, bez obzira koga trenera, bez obzira tko je na parketu. Totalni anonimusi ili najveće zvijezde svjetske i europske košarke u tom trenutku. Uvijek bez pardona prema igračima, prema novinarima.

Ako pričaju i pitaju samo da bi nešto napisali, upitali. Dovoljna je bila jedna konstatacija, tvrdnja pa da razgovor ode u jednom sasvim drugom pravcu. I uvijek je nekako birao teži put, uzimao je momčadi, reprezentacije koje u datom trenutku nije bilo lako voditi.

Takav je trener od prvog do posljednjeg dana svoje karijere bio Dušan Duda Ivković. Takav je bio i kao čovjek.

Trenirati najbolje je obaveza

Počeo je u Radničkom (Iz Beograda) koji je ustvari bio njegov drugi dom. Košarkom ga je zarazio stariji brat Slobodan-Piva. Trenerska karijera je počela još tamo krajem šezdesetih kada je krenuo na nagovor ljudi u Radničkom počeo " nešto raditi s centrima" onako usput.

Već 1973. godine, Duda Ivković osvaja svoj prvi trenerski trofej, vodio je juniorsku momčad Radničkog. Već tu je na samim počeci bilo jasno kako ima savršen osjećaj da procijeni igrača, da se nametne kao autoritet.

- Trenirati one najbolje, to nije zadovoljstvo, već i jedna vrsta obaveze. Nije dovoljno da sada uzmeš sada jednog vrhunskog igrača i postaviš ga neku poziciju na terenu i da očekuješ da će sada da on dati maksimum. Već uvijek moraš raditi, moraš tom igraču dati nešto novo da on shvati da može postati i još bolji igrač. Nije dovoljno da ti sada podijeliš igrače pet na pet, da ih staviš u neki sustav. Mora jako puno da se radi, rekao je ne tako davno Ivković.

Radnički je bio osnova

Te 1973. godine, zanimljivo, braća Ivković su uspjela osvojiti dva naslova, stariji sa seniorima, mlađi s juniorima. Taj naslov prvaka je za Dušana bio pozivnica.

Za prvi reprezentativni angažman, za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije koja će 1976. godine osvojiti naslov prvaka Europe, pobijedivši u finalu Sovjetski Savez. Igrali su Mile Stanković, Aleksandar Petrović, Pero Vučica, Predrag Bogosavljev, Damir Pavličević, Stevo Vukasović, Branko Sikirić, Željko Pribanović, Mladen Ostojić, Čedo Brborić, Miodrag Marić, and Rade Vukosavljević, dok je Ivković bio pomoćnik Luki Stančiću.

- Nije to bila reprezentacija sa zvučnim imenima kao što su bila nekada kasnije, ali smo mi uspjeli pobijediti jedan Sovjetski Savez, što u tom trenutku nije bila mala stvar.

Trostruka kruna s Partizanom

Uskoro je dobio i priliku da vodi Partizan, seniorsku ekipu u kojoj je glavna zvijezda bio Kićanović, Dalipagić je morao u vojsku, a tu su još bili Todorić, Petrović, Marić, Pešić.

S Partizanom je u tom trenutku uzeo Kup, prvenstvo i Kup Koraća.

- Taj Partizan je slobodno mogu reći igrao atomsku košarku, Praja i Kića su bili jednako kvalitetni kao recimo u tom trenutku Magic Johnson i Larry Bird, znao je objasniti Ivković koji nije dozvolio da uprava tadašnjeg kluba, njemu za savjetnika postavi legendarnog "Profu" Acu Nikolića. Jednostavno, Ivković je tvrdio kako je on prvi trener i kako sam postavljati pomoćne trenere ili savjetnike. Tako da za života Ivković i Nikolić koji su bili veliki prijatelji nisu uspjeli uspostaviti neku ozbiljniju suradnju kroz klub ili reprezentaciju.

Osvojeni trofeji u Partizanu, rad u mladoj reprezentaciji, Ivkoviću su otvorili mogućnost angažmana u najboljoj selekcije u koju će ga pozvati Krešo Ćosić. Za svjetsko prvenstvo 1986. godine pomagao je Kreši Ćosiću. Međutim, trener kao što je Dušan Ivković nije mogao tako tek tako biti drugi na klupi. Bio je spreman povući neke korake.

- Igrače sam ocinkario glavnom treneru, jer se nisam slagao s njihovim ponašanjem u hotelu gdje smo smješteni. Jednostavno rekao sam im kako bahato pred novinarima izlaze, misleći da im nitko ništa ne može, i pogledajte što je rezultat.

Ta se reprezentacija istog momenta promijenila", govorio je Ivković kasnije u intervjuu za Nedeljnik. Ćosić je napravio smjenu generacija, međutim od Moskve punih šest godina nije bilo zlatne medalje za reprezentaciju. Nakon još jedne "samo" bronce osvojene u Ateni, 1987. godine, Ćosić podnosi ostavku, a palicu prepušta Ivkoviću kojeg je ustvari za "šefa " predložio Mirko Novosel.

Ivković uzima Janeza Drvariča, još jednog trenera koji je nekako svoju trenersku karijeru gradio samozatajno u mlađim reprezentativnim selekcijama za svog pomoćnika.

Tvorac europskog Dream Teama

Preko Univerzijade u Zagrebu do Olimpijade u Seulu, Ivaković je polako slagao selekciju koja će postati nešto najbolje što je prostor bivše Jugoslavije imao ikada. Da od svog stila ne odstupa, svog načina rada, oštre ruke, Duda je pokazao vrlo brzo.

Ostavio je Acu Petrovića i Grbovića kući, u Koreju je poveo Kukoča, Paspalja, Zdovca. Mnogima izbor pojedinih igrača nije " legao" ali Ivković nije mario za to.

- Mi smo u tom periodu na svakoj utakmici koju smo igrali u Španjolskoj, kasnije na turnirima u Madridu, Barceloni, Parizu, publika je stalno protiv nas. Još za vrijeme Svjetskog prvenstva lansirana je ta priča koja je potpuna laž o silovanju sobarice, nekih naših igrača. Ja sam odlučio izostaviti dvojicu sjajnih igrača, što stručni savjet samog saveza nije najbolje prihvatio. U medijima nije bilo spiska, danas, sutra, prekosutra. Ja kažem Varajiću koji je bio glavni: "Ako se ne slažete, nađite novog trenera". Na kraju je taj spisak objavljen. A ta reprezentacija je krenula u seriju velikih rezultata.

Ta reprezentacija će na sljedeća četiri velika takmičenja uzeti sve. Dva naslova prvaka Europe, jedno svjetsko, Igre dobre volje. Protivnici su uglavnom razbijani bez obzira jesu li to bili Amerikanci, Sovjeti, Grci, Talijani, Španci... Jednostavno, Ivković je stvorio jedan svoj " Dream team" koji sve razbija. Centri šutiraju trojke, Dražen i Toni dijele asistencije, tu su Vranković, Paspalj, Obradović, Primorac, Vranković, u obrani prednjače Zdovc, Perasović, kasnije dolaze Komazec, Savić. Teško je izvući jednu ili neku od tih utakmica iz Zagreba, Buenos Airesa, Seattlea, Rima.

- Jedan od onih posebnih trenera koji su obilježili moju karijeru. Vrhunski mag čvrste ruke i velikog znanja. Međusobno smo se jako poštovali iako smo osim reprezentativne četiri godine bili isključivo klupski rivali. Bilo je tu i provokacija na terenu ali van terena samo RESPECT, napisao je Dino Rađa jučer. Rađa koji je zbog ozljede propustio Argentinu.

Raspad

Ipak taj nastup u Rimu 1991. godine bio je posljednji veliki one Jugoslavije. Koja se već tada počela polako raspadati u tijeku samog turnira. Sjajni Jure Zdovc je prvi digao sidro, prije polufinala. Tražio je jednostavno da ga Ivković pusti.

- Pitao me je: "Treneru, što da radim? Ako budem igrao, u Sloveniji će me zvati izdajicom". Tada sam mu rekao da ne brine, da ću ja sve da sredim. Jugoslavija je bez problema obranila naslov prvaka i bez Zdovca, ali i bez Petrovića koji također nije bio tog ljeta u reprezentaciji.

- Igraću ako me Duda pozove, ali tek mogu doći na turnir četiri dana prije početka. Mogu odigrati jednu, dvije utakmice najviše, mislim da mogu bez mene. Jednostavno imam obaveze prema Netsima, moram odraditi pripreme, dio programa, objasnio je tada Petrović koji je čini se imao neku vrstu dogovora upravo s Ivkovićem.

Navodno je Barcelona trebala biti nova točka zajedničkog cilja. Dražen jeste bio u Barceloni ali sada već s Hrvatskom, Ivković je ostao na klupi reprezentacije koja igra neke svoje utakmice, uglavnom po Grčkoj. Rat je tu, a i sankcije. Tek 1995. godine, tadašnja SR.

Nije zaboravio osvajati zlata

Jugoslavija dolazi na Eurobasket koji osvaja pod vodstvom Ivkovića. Finale je bila posebna priča, gomila vrhunskih igrača, slabo suđenje i Grci koji su navijali za Litvu. Čak su negdje na tribinama napali i suprugu trenera Ivkovića.

Nakon završetka turnira, Ivković je ostavio reprezentaciju svom kumu Željku Obradoviću. Ostao je Ivković i dalje raditi u Grčkoj, titule i naslovi su se podrazumijevali.

Za deset godina je vodeći PAOK, Panionios, Olympiacos i AEK bio dva puta prvak Grčke, te dva puta osvajač Kupa. Na ino sceni je opet potvrdio status vrhunskog stručnjaka. Na Final Fouru 1997. godine je Olympiacos razbio Barcelonu 73:58, tri godine poslije je uzeo o Saporta Cup vodeći AEK. Nakon toga slijedi pet godina Rusije, tri naslova prvaka zaredom na klupi CSKA, pa Kup i ULEB s Dynamom iz Moskve. Srbija je pod njegovim vodstvom igrala finale Eurobasketa 2009. godine.

Posljednju veliku priču je ispričao po povratku u Grčku, opet je bio Olympiacos. Opet prvaci i osvojena Euroliga. U dramatičnom finalu poenima Printezisa u

zadnjim sekundama. CSKA je imao 12 minuta prije + 19.

- Ne vjerujem u sudbinu, ali kao da je Bog pogledao da se ja nakon 15 godina vraćam u klub koji nije osvojio ništa u međuvremenu i da mi tada osvajamo Euroligu i prvenstvo Grčke, i to protiv Panathinaikosa koji je vodio Željko. To su bile vrlo kvalitetne utakmice koje i dan-danas analiziraju treneri" pričao je kasnije Ivković koji je će svoju trenersku karijeru završiti u Turskoj,u Efesu s dva kupa.

Gospodar košarke

Posljednjih godina je uglavnom pratio dešavanja u košarci, bio uvijek spreman za kritiku u svom stilu. Tu su naravno bili u golubovi, njegova velika ljubav. Čak ne prema nekim informacijama nekoliko dana prije smrti, zaradio infekciju od golubova, zbog koje je dijelom završio u bolnici.

Za sve ono što je napravio kao trener u košarci je strašno puno zadužio ovaj sport. Imao je svoje metode, svoj put i način. Često je znao reći kako ga nitko nije gurao, kako je sve napravio sam. Kako su vremena prolazila Duda se teže uklapao o novi sistem vrijednosti, novi način gledanja na košarku, treninge. On je bio trener koji je mogao da pomogne svakom igraču.

- Danas igrači na zajedničkim stolom u vrijeme doručka, ručka, ne razgovaraju jedni s drugima. Gledaju u mobitele. Ja sam bio prvi trener koji je igračima zabranio telefone za vrijeme kada smo na ručku ili kada se pripremamo za utakmicu, pojasnio je jednom prilikom čovjek od kojeg se veliki Gregg Popovich oprostio riječima.

- Dušan Ivković je bio ikona u svijetu košarke. Imao je karakter veći od života, bio je izuzetan gospodar igre. Moje vrijeme provedeno s njim, u Europi ili u SAD, uvijek je bilo ispunjeno trenucima oduševljenja i upijanja znanja kao od nikog drugog.