Mostarac zauvijek

Umro poznati košarkaški trener Borislav Boro Džaković

Iako je godinama bio izvan Mostara, rodni grad nikad nije zaboravio. Volio je stalno isticati da je Mostarac od glave do pete.
Sport / Košarka | 29. 06. 2019. u 09:09 Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Foto: Screenshot / Borislav Bora Džaković

U Beogradu je u petak, poslije kraće bolesti, umro proslavljeni košarkaš i trener Borislav-Boro Džaković.

Borislav Džaković rođen u Mostaru  1947. godine. Za KK Lokomotiva iz Mostara, igrao je od 1963. do 1967. godine. Nakon igračke karijere, otisnuo se u trenerske vode. Poslije beogradskog „22. decembra”, vodio je prve ekipe Partizana, s kojim je 1994/95. osvojio „duplu krunu”, kao i sa Crvenom Zvezdom, s kojom se 97/98 godine okitio naslovom prvaka.

Slobodu Ditu iz Tuzle je dva puta uvodio u Prvu ligu, potom je bio šef stručnog stožera Šibenke, banjalučkog Borca, a s reprezentacijom Jugoslavije osvojio je zlatnu medalju na Balkanskom prvenstvu 1986. godine. Dva puta je proglašavan za trenera godine i to 1983. i 1995. godine.

Jedno vrijeme, bio je koordinator mladih selekcija u Košarkaškom klubu Metalac iz Valjeva. Bio je rukovoditelj  međunarodnog košarkaškog kampa „Prof. Aleksandar Aco Nikolić” na Zlatiboru.

U siječnju ove godine Bora Džaković je postao savjetnikom u makedonskom košarkaškom klubu Ohrid.

Košarkom  se počeo baviti u Mostaru 1962. godine, odmah po osnivanju KK Lokomotiva i to sasvim slučajno.

“Kao i svi Mostarci, ja sam trenirao nogomet u Veležu. U vrijeme zimske pauze u mom naselju nije bilo raje ispred zgrade, i ja pitam gdje su i saznam da su u Građevinskoj školi na košarci. Sutradan, ja opet izađem iz kuće i opet nikog od moje raje nema pred zgradom. Rekoše mi susjedi da su otišli na košarku, pa se i ja zaputim do Građevinske škole, gdje nađem ovo svoje društvo kako treniraju košarku. Sjednem i gledam. Nakon završetka treninga, Verica (supruga Slobodana-Bobe Dabića) šutira na koš, a ja joj dodajem lopte. Kad se ona umorila, ja uzmem loptu i počnem gađati koš, a Bobo na drugoj strani određuje igrače za gostovanje u Dubrovnik i kaže: ‘I onaj tamo ide’, pokazujući na mene, a ja nikad do tada nisam trenirao. Od prevelikog uzbuđena ja sam se onesvijestio, a kada sam došao kući, kažem majci da me probudi, jer idemo oko dva sata poslije ponoći. Ali, ja prespem i ne odem na to gostovanje. Poslije mjesec dana, Lokomotiva ide na Juniorsko prvenstvo u Tuzlu , a ja sam se sa mjesec dana treniranja već izborio mjesto u timu. Bobo mene pred polazak pita, kako sam spavao, jesam li spreman. Jesam, kažem mu, ali sam sanjao da gubimo, a ja dajem pobjedonosni koš i vi me iznosite na rukama. Na utakmici u Tuzli, Lokomotiva vodi petnaest razlike i ja sam ušao u igru dajem koš, a sudac tada svira kraj. Cijeli tim trči i mene diže u vis i to je ta uspomena koja mi je ostala u sjećanju”, navodi riječi pokojnog Bore portal NovaSloboda.

U Lokomotivi je igrao do 1967. godine, nakon čega odlazi u Beograd.

Iako je godinama bio izvan Mostara, rodni grad nikad nije zaboravio. Volio je stalno isticati da je Mostarac od glave do pete.

Svake godine, dolazio je u rodni grad. Obilazio bi Strelčevinu, gdje je rođen, i ulicu gdje je rastao. I poslije liječenja u Ateni govorio je da čim se oporavi, dolazi u Mostar, među svoju raju i prijatelje.

Nažalost, smrt je bila jača. Boro Džaković otišao je u legende. Svima koji su ga poznavali ostat će u vječnom sjećanju kao veliki čovjekoljubac, koji je volio Mostar iznad svega.

Kopirati
Drag cursor here to close