Tekst članka se nastavlja ispod banera
Novija povijest je pamtila jednog drugog Petea, uz kojeg se također koristio nadimak Pistol, Samprasa, ali jedan drugi je bio prvi i originalan. Onaj košarkaš s brojem sedam na leđima, Utah Jaza, nešto kasnije i Bostona, nešto ranije Atlante i New Orleansa. Pete Maravich. A nadimak, Pistol je zaradio zbog jedinstvene načina šutiranja.
Genijalni košarkaš svog vremena, umjetnik s loptom koji je bio toliko dobar da jednostavno nije morao ništa osvojiti. Niti jedan prsten NBA prvaka, jer mu nije trebao. I bez njega je osigurao svoj status među pedeset najboljih igrača svih vremena koje je NBA dala. Virtuoz s loptom, sjajan, ali pomalo čudan igrač, misteriozan. Takav je bio Pete Maravich.
Otac trener zaslužan za početak karijere
A njegova priča je počela sasvim slučajno. Njegov otac, ujedno i trener Press Maravich je na jednoj utakmici imao velikih problema oko sastava momčadi. U jednom trenutku je odlučio pružiti priliku sinu, Peteu. Otac mu jeste pružio priliku ali njegovu suigrači u srednjoškolskoj momčadi Danielsa u prvoj utakmici nisu.
U periodu koliko je proveo na parketu nisu mu dodali niti jednu loptu. U sljedećoj utakmici, ona filmska priča kada vam dođe lopta u zadnjim sekundama i vi pogađate.
Znate, ono kada vam momčad gubi jedan razlike, a vi pogodite zadnji šut za pobjedu. Upravo to se dogodilo malom, kržljavom Maravichu koji je imao 13 godina i nekih pedesetak kila.
Već tada mu je nakon utakmice prišao jedan novinar i spomenuo njegov način šutiranja. Suigrači su to čuli i Pete je dobio nadimak Pistol. Pete nije bio naj klasični, fini školarac, zapravo je bio baš suprotno. Poprilično nemirnog duha zbog kojeg je promijenio tri srednje škole.
Pete je želio jedno, otac drugo
Njegova karijera na sveučilištu je posebna priča. Na sveučilištu Louisiana State, u dresu Tigersa, Pete je igrao vrhunski. S obzirom na pravilo koje je tada vladalo Maravich je igrao za freshmane, novajlije nisu mogle igrati sa starijim kolegama.
Njegov prosjek u to vrijeme je fenomenalnih 43.6 poena po susretu. Njegove igre bile su ulaznica za "prvu" momčad. Tamo je za četiri godine ostavio 44.2 poena ubačena po susretu. A uopće nije planirao zaigrati za Louisiana State, njegova želja je bila West Virginia.
Međutim, otac je zaprijetio da ako ne potpiše za LSU, kući ne treba dolaziti. Pete to tada nije znao, njegovo otac Press je preuzimao momčad LSU-a pa je obećao da će dovesti i svog sina. Press je zamolio jednog svog dobro prijatelja da ovaj krene prema zračnoj luci i zaustaviti Petea.
''Vodi ga kući, on ne neće ići na West Virginiju. Vidimo se sutra'', jasna je bila poruka njegovog oca. Prijatelj je bio Sam Milinovich.
Čudna frizura, visoko podignute čarape, poseban način šutiranja, sjajan osjećaj za asistencije. Kažu da je dvorana bila krcata na njegovo prvoj utakmici za freshmene, svi su došli da vide to neko novo košarkaško čudo, a ovaj im je uzvratio s pedeset ubačenih poena. Do tada je američki fudbal bio sport broj jedan na ovom sveučilištu, dolaskom Petea stvari su promijenile.
Pistol je za četiri godine, postavio neke rekorde, ukupno je ubacio 3.667 poena, tri puta je biran u prvu NCAA petorku, jednom je bio igrač godine, ali nikada nije bio omiljen u medijima, zbog svog stila, načina ponašanja. Zašto je bio čudan?
Borio se protiv demona
O nekim stvari reći će ljudi koji su ga poznavali nikada nije pričao. Prije svega o posebnom odnosu sa svojim ocem, braćom, majci koja je počinila samoubojstvo nakon izgubljene borbe s alkoholom i depresijom. To su bili unutrašnji demoni koji su pratili Petea dugo vremena. Demoni protiv kojih se čitav svoj život borio Pete.
1970. godine je završio na draftu, izabran je kao treći pick prvog kruga iza Boba Laniera i Rudyja Tomjanovicha. Prvog je uzeo Detroit, drugog San Diego.
Nakon sveučilišne, sada je i ona NBA publika mogla upoznati jednog posebnog, koji nije odustajao od svojih rituala. Sretnih sivih čarapa koje je nosio jako dugo, bez obzira na to što se one skoro raspale. One su bile neka vrsta amajlije. Hawksi su tada izdvojili skoro 2 milijuna dolara.
Kao rookie počeo je u Hawksima s prosjekom od 23.2 poena. Publika je uživala. Sjajni strijelac, igrač koji može šutirati na razne načine, uvijek spreman za asist, ali neke vratolomije na parketu. Dodavanja iza leđa, kroz noge. Jednostavno je nudio neku vrstu tadašnjeg showtime, maksimalno nepredvidiv.
Istovremeno, Pete je naletio na zid, suigrači nisu bili iskreni, ni veseli zbog njegovog ugovora, bio je pod pritiskom. Pritiskom s kojim se teško nosio. Imao je zdravstvenih problema, desna strana lica bila je paralizirana tri tjedna, oči su mu morale biti zalijepljene trakom kako bi mogao spavati, a ponekad nije mogao jesti.
Čovjek s tisuću poteza. Dolaskom u NBA, Pete je bio već bio blizu ispunjena svoj snova. Kao igrač Utah Jazza New York Knicksima je utrpao na jednoj utakmici 68 poena.
''Bio je nevjerojatan igrač. Igrao sam mnogu utakmica protiv njega. Sjećam se kako je moju momčad, Portlanda sam pobijedio na jednoj utakmici dok je nosio dres New Orleansa. New Orleansa nije imao niti jednu pobjedu, loše su igrali prvo poluvrijeme, a onda je krenuo Pete. Sam, on jedan protiv pet naših igrača. Šutira, dribla, provlači loptu kroz noge protivničkim igračima, skače i još na kraju pogodi neki nemogući šut za pobjedu, to je bio Pete'', reći će Bill Walton.
Ipak, njegovi suigrači su često bili spremni za statiranje, promatranje, jer je kako kažu Pete često i ponajviše igrao za sebe. Ulazio u sukobe s trenerima, suigračima koje je znao kritizirati. Jednostavno nekada nisu bili najbolji za njega.
''Sirovo talentiran, on je najveći koji je ikad igrao. Ipak, on je bio gubitnik, to je njegovo naslijeđe. Nikad nije izgledalo lako biti Pete Maravich'', rekao je Lou Hudson, suigrač iz Hawksa. U svojoj posljednjoj sezoni s Atlantom, imao je prosjek od 27.7 poena, bio je drugi iza Boba McAddoa. Uslijedio je trade za New Orleans.
''Sugrači se žale da šutiram previše. Žale se na moj procenat šuta, a tko to u ovom trenutku šutira kao ja. Stalno bi prigovaraju da nisam pravi voda. Što pravi vođa treba da radi? Nikada nisam bio samo šuter, učinio sam sve da pomognem svojoj momčadi, a onda oni kažu kako sam samo jedan bijeli igrač koji uzima novac'', rekao je jednom prilikom Maravich.
Na početku se malo mučio, ali su stvari polako došle na svoje mjesto. Tako je recimo u sezoni 1976-77, došao do prosjeka od 31.1 poen po susretu, bio je najbolji strijelac lige, preko deset puta je ubacio 40 ili više poena. Na kraju se ispostavilo kako ga je njegova košarka, stil, način igre došao glave. Na jednoj utakmici je skočio i dodao loptu kroz noge preko dvije trećine terena. Prilikom doskoka stradalo je koljeno.
Povlačenje, depresija, alkohol...
Ozljede koljena i bakterijska infekcija obilježile su kraj njegove karijere. Nije se predavao, ali daleko je to bilo od onog pravog Petea.
Imao je problema s trenerom Utah Jazza, probao je u Bostonu, na kraju se s 33 godine povukao 20. rujna 1980. godine. Nije ništa osvojio ali je ostao upamćen kao jedan od najvećih NBA lige. Nažalost nakon završetka igračke karijere upao je u velike probleme.
Alkohol je bio na prvom mjestu, depresija na drugom. Dvije godine lutanja, a onda je spas potražio u pronašao u vjeri. Kada mu je bilo najteže. Kada su se vraćali demoni iz prošlosti. Pijanstvo, samoubojstvo majke, razmišljanje o svom, razbijani automobili, alkohol koji je utjecao na njegovu majku, braću, njega samoga. Posvetio se religiji kao i košarkaškim kampovima. Promijenio je način ishrane, postao vegetarijanac. O onda se njegov otac razbolio, karcinom. Pete i Press se nisu razdvajali do kraja, očeve smrti 1987. godine.
Smrt na terenu
Godine 1973. Andy Nuzzo, novinar postavio je pitanje tada 25-godišnjem PeteuMaravichu o njegovoj budućnosti. Pete je rekao:
"Ne želim igrati 10 godina u NBA ligi i umrijeti od srčanog udara s 40 godina."
Petnaest godina kasnije se upravo to dogodilo. Iz svoje kuće u Louisiani doletio na Floridu, u Pasadenu kako bi završio neke poslove. Košarka je tu bila uobičajeni izbor pa je sa svojim prijateljima otišao odigrati koju partiju. Ostali su skoro preko tri sata na terenu. U trenutku odmora, Ralph Drollinger, bivši igrač UCLA-a je kratko razgovarao s Petom.
''Osjećam se sjajno, rekao je Pete a onda se samo par sekundi kasnije srušio na pod.''
Ralph je u prvom trenutku mislio da se radi o nekoj šali. Nažalost, vrlo brzo su postali svjesni kako su stvari ozbiljne, preozbiljne. Drollinger i liječnik James Dobson su krenuli s oživljavanjem, nisu pomogli. Iz bolnice je stigla vijest kako je Pete Maravich preminuo.
Bio je peti siječanj 1988. godine, Pete je imao 40. godina. Na kraju se ispostavilo kako je imao urođenu srčanu manu. Nije osvojio prsten, nije igrao velika finala, ali je otišao kao veliki igrač. Igrač koji je na parketu nudio uvijek nešto novo, neki čudni asist, još čudniji šut.
Onako mršav, s frizurom muzičke zvijezde s kraja šezdesetih. Igrač koji je bio spreman učiti svoje suigrače, pa i suce o nekim pravilima. Njegov život je bio košarkaški teren, živio je i na kraju umro na njemu. Pistol Pete Maravich.
