Evo što je pokazala utakmica na Anfieldu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Odmah da razjasnimo – rezultat utakmice s Anfielda je odličan za razbijanje neumjerene auforije koja Hrvate zahvati svake dvije godine, a pogotovo nakon plasmana na Sjetsko prvenstvo. Makar su momci i cure rođeni u vrijeme Francuske '98 i bronce Ćirinih „vatrenih“ sada već dvadesetogodišnjaci, to „odličje zlatnog sjaja“ kao Zvonimirova kletva visi nad glavama svake nove generacije, a mediji, pivski konglomerati i proizvođači čipsa  svaku priliku koriste za podizanje predmundijalske euforije. Obično se sve pokaže kao neumjerenost u jelu, piću i očekivanjima, tako da je poraz od Brazila, makar neugodan kao i svaki poraz, zapravo moguća karta za smirenje emocija i realno sagledavanje stvari.

Lijepi nogomet nije umro, samo je ukalupljen

No, prvo Brazil – prva momčad Brazila koja ne uzgaja Jogo Bonito pod svaku cijenu, nego joj je rezultat na prvom mjestu! To se moglo vidjeti i ove nedjelje na travnjaku svetog Liverpoolovog stadiona. Izbornik koji nije bio prvi odabir brazilskog saveza nakon katastrofalnog poraza od Njemačke u polufinalu domaćeg SP-a (Brazilcima još uvijek odzvanja u ušima onih 1:7!) uveo je red u linije Brazila i pojačao taktičku disciplinu. A Brazil kao Brazil – dobrih nogometaša ima na izvoz, tako da je u Titeov odabir posloženo trenutno najbolje od najboljeg.

 Conta como foi, Firmino!

O autor descreve a sua obra, com colaboração generosa de @Casemiro! Como é bom jogar em casa, hein Firmino! #GigantesPorNatureza pic.twitter.com/8py66Ejwzs

— CBF Futebol (@CBF_Futebol) 3. lipnja 2018.

Cilj – igrati čvrsto, disciplinirano, pametno, a pobjeda će već doći, jer toliki koncentrat pojedinačne kvalitete teško da ima neka druga reprezentacija. Drugim riječima, Titeova taktika je – Brazil će igrati kao „ona stara Italija“, ali za razliku od „talijanskog nekog iz mase“, ovaj Brazil ima i više od 11 znalaca lopte koji jednim potezom mogu riješiti utakmicu. Ili, trećim riječima, ne treba to biti Neymar, ali može, zašto ne? I, eto, to smo gledali u utakmici protiv Hrvatske.

Brazil s dugom klupom i puno strpljenja

Brazilu na ruku ide gotovo sve – duga klupa, igrači koji se znaju godinama, a još uvijek nije u pitanju veteranska reprezentacija, napadači su konačno napadači (sjetite se samo nes(p)retnog Freda sa prošlog Mundijala), a dijapazon ponude u sredini i zadnjoj liniji može samo zaprepastiti. Od Williana do Coutinha, od Marcela do Thiaga Silve, tek tu i tamo za nekoga od igrača možete reći da nije na razini zvijezda. Plus, vratar Alisson Becker. Zaboravite sve brazilske golmane svog doba, ovaj je ozbiljan igrač!

Dakle, Brazil je zbilja favorit za prvo mjesto u Rusiji. Ovakav Brazil objašnjava zašto kladionice daju najmanju kvotu na „Karioke“. No, lopta je okrugla, a o mogućim rupama kroz koje se protivnici mogu provući i ovakvom Brazilu ćemo drugom prilikom.

Poraz koji ne mora biti nimalo loš

Sada malo o Hrvatskoj. Euforija je, dakle, riješena. Ostaje realnost. Koja je, nemojte se iznenaditi, obećavajuća. Poraz od Brazila pokazao je poslovične probleme s manjkom koncentracije u obrani (Ćorluka je i veteran i povratnik nakon ozljede, ali njegovim izlaskom porasla je nervoza u zadnjoj liniji), što se, nažalost, neće moći rješavati nabrzaka. No, unatoč pogreškama čitavog desnog dijela obrane u trenutku prvog gola Neymara i mlake intervencije nikad dozrelog Tina Jedvaja kod drugog gola, ostaje dojam da se povratkom Čarlija vraća i ozbiljnost u zadnju liniju.

Zlatko Dalić je počeo utakmicu s ofenzivnim Modrićem, da bi ga kasnije vratio na njegov „realovski položaj“, a Rakitića je smjestio skroz u dubinu. U obje varijante Hrvatska je funkcionirala dobro, a Rebić se pokazao kao igrač s najviše energije, volje, ali i forme u ovom trenutku. Na papiru ne izgleda loše ta varijanta sa Kramarićem, Rebićem i Perišićem naprijed, sa Modrićem kao razigravačem i Rakitićem kao korektorom, za jedan Brazil izgledala je dosta hrabro, i to je, čini se, dobitna kombinacija u situaciji kada će Hrvatska tražiti pobjedu. Ali, samo u slučaju kada je Perišić gladan i na visini zadatka, a to trenutno nije. Čovjek koji je vukao Hrvatsku prije par godina sada je tek mlaka verzija samog sebe i Hrvatska neefikasnost je dio njegove krivnje.

Barić i Cico Kranjčar bi ubili za ovakav roster

Kompletno prvo poluvrijeme, usprkos manjim greškama,  bilo je u redu. Vidi se da tu još treba uigravanja, ali ukupan dojam je pozitivan. Drugo poluvrijeme otkrilo je nešto konkretniji Brazil i Hrvatsku koja ima možda i najširi roster kvalitetnih igrača ikada u svojoj povijesti, ali je pitanje koliko njihova kvaliteta u ovom trenutku može biti kanalizirana i koliko potencijalne energije može prijeći u kinetičku. Tu prije svega mislim na jednog Kovačića, kojemu je pregled igre i dalje mana, pa se bez potrebe iz igrača koji odlično povuče loptu pretvara u onoga koji se nepotrebno zabija u četvoricu protivničkih.

Slično je i u slučaju Marka Pjace, koji nema kontinuitet iz kluba, a središnji igrači Badelj i Brozović još uvijek čekaju kontinuitet u reprezentaciji. Obrana je posebna priča – protiv Brazila je bilo jasno da ni Jedvaj, a ni Ćaleta – Car nisu za sada unutra. No, više treninga bi trebalo dati i više tečnosti i razumijevanja s ostalima, jer pitanje je koliko Ćorluka može izdržati u turnirskom natjecanju.

Još uvijek previše rezerviranih igrača

Usprkos porazu, vidi se da Dalić pokušava pronaći Hrvatsku koja bi bila fleksibilna i široka u izboru igrača, a upravo takav tim može nešto napraviti na Mundijalu, u turnirskom nadmetanju. Treba znati i da je ključ Hrvatske igre i dalje u nogama Modrića, koji je ipak na pola snage, jer je tek nedavno podigao pokal  Lige prvaka. I protiv Brazila je neostajao uvijek borbeni Mandžukić, koji, ako ništa, mrsi konce protivniku. I Rakitić koji ne igra samo na sigurno. I onaj strai Perišić. I ponovna vatra u Badelju i Brozoviću. I Kramarić koji je boje fokusiran.

Kad smo već kod Mandžukića, njegovo mjesto u reprezentaciji, baš kao i u Juventusu, moglo bi biti na boku. Više kao konkurencija dugo prosječnom Perišiću, a manje kao konkurencija vižljastijim i prodornijim Kramariću i Rebiću. S tim da je ovaj drugi najveći dobitak Hrvatske u zadnje vrijeme. Onu količinu prkosa, snage i volje odavno nije imao neki igrač u „kockastom“. A s godinama mu se i nogometno znanje bitno povećalo.

Sve ovo može još bolje, i to je najbolja stvar u svemu.