In memoriam: Ivan Ćubela - Ćubi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

2. travnja obilježava se deseta godina od prerane smrti našeg kolege i prijatelja, sportskoga urednika i novinara Ivana Ćubele- Ćubija, a ovo je osvrt mostaskog novinara Darka Juke.

'Neizlječivo zaljubljen u šport, Ćubi je s mostarskim klubovima krajem 1980-ih proputovao Europu, a na svojim je leđima 1992. iznio obnovu rada HŠK Zrinjskoga čiju je povijest strastveno istraživao i u čiju je prvu i zasad jedinu monografiju 1993. uložio cijeloga sebe. Ćubi je, zajedno s pokojnim Micanom (Miroslav Kordić) oplemenio povijesnim fotografijama klupske prostorije Zrinjskoga, a njih su ih dvojica tražili po zaboravljenim obiteljskim pismohranama, podrumima, tavanima, škrinjama... Obrani Herceg-Bosne pridonio je u odori HVO-a, a u ratu mu je uništena neprocjenjiva statistička športska građa koju je, od gimnazijskih dana, danonoćno prikupljao, izrezujući i potom raščlanjujući novinske tekstove i zapisnike sa susreta.

Upoznavši me kao spikera u nastanku i svježega brucoša novinarstva, Ćubi si je zadao misiju od mene napraviti novinara. Dugujem mu danas sve što o struci znadem... Poveo bi me na teren, učio me kako napraviti prilog, kako razlučiti bitno od nebitnoga, kako prenijeti poruku, kako biti profesionalac… Kada je, 2001. godine, lijevana prva ploča na novoj zgradi Hrvatskoga narodnog kazališta u Mostaru, Ćubi je rekao: To je to! I to je bilo to. Veso je, kao glavni urednik, odobrio, i ja sam s toga terena napravio svoj prvi novinarski prilog. Objavljen je u središnjemu radijskom Dnevniku u 18 sati i otpočela karijera koja traje evo već 16 godina. Dva ili tri puta vidio sam ga kako plače, a plakao je, zajecao, kada sam 2003. s Radija morao otići… Morao sam, natjerali su me!

Nas dvojicu, Nešinim riječima rečeno – dvojac bez kormilara, nisu razdvojili… Uslijedilo je pet, šest godina prijateljevanja, obilazaka užeg i šireg zavičaja, pijanki i stvaranja novinskih tekstova… On je, na kraju, najzaslužniji što je moja prva knjiga uopće ugledala svjetlo dana. Njegova je upornost bila presudnom, pa mogu reći da me oblikovao kao novinara i pogurao kao pjesnika…

Moj prijatelj preminuo je naprasno, 2. travnja 2009. godine, u bolničkomu krevetu Internoga odjela Sveučilišne kliničke bolnice Mostar, od teškoga oboljenja jetre pred kojim je njegovo veliko srce ostalo nemoćno. Nedostaje mi… Nedostaju mi razgovori, razumijevanja i žučne prepirke… Nedostaje mi moj prijatelj!

Oženio sam se u studenomu 2008. godine, on se veselio, zapjevao je, a Ćubi je rijetko pjevao. Dogodine, u travnju, zauvijek je zatvorio oči, dok smo njegov brat Stane i ja jecali, jer ga nismo mogli zadržati ovdje. Dugo sam gledao u plamen svijeće koja mu je gorjela pokraj smrtne postelje, u kojoj smo ga posljednjih dana lagali kako je sve to prolazno i kako će se oporaviti. Gledao sam u plamen i htio svima naglas reći da su ga ubili, da su ga ubili oni koji su mu iz duše trgali njegove najveće ljubavi.

Volio je Ćubi njegovu neprežaljenu mladenačku iskru kojoj se kod Hita, sredinom 1980-ih ponudio pokazati Mostar, čime je otpočela njihova kratka, ali strastvena priča. Volio je grad kojega su dušmani razarali, razarajući i njega. No, poglavito je volio ono što su mu otrgnuli kao osovinu zbog koje je disao – svoj radio… Kada je smrtno utišan Hrvatski radio Mostar, krenuo se utišavati i moj Ćubi. On je svoju bol znao svladati, ali jednostavno više nije htio i na to ga nitko nije mogao natjerati… Na najsmrtonosniji mogući način taj veliki sanjar sudario se sa strahotom koja se zove život, koja se zove surovost moći u rukama onih koji nisu znali poštovati nikoga osim sebe.

Kriveći sebe što ga nisam imao snage s ponora vratiti k sebi, i danas ga, usred dana, vidim kako s mobitela nasred ulice diktira babama svoja izvješća s terena koja bi sutradan osvanula potpisana sićušnim, a tako velikim inicijalima i.ć.– dvama slovima koja su ušla u povijest hrvatskoga novinarstva u cjelini.

Kraj pišem Njemu: Zamišljam, prijatelju, kako uživaš uređujući rajski vjesnik, kako uživaš bodreći anđeoske sastave i opisuješ grmljenje nebeskih tribina. Naglas se smijem dok mi umom odzvanja tvoj glas na visinskim radijskim valovima, pitajući se jel' to, kad zagrmi nad Mostarom, kod tebe gore postignut zgoditak… Evo, i osam godina poslije, podignem slušalicu i okrenem 063 346 … i zastanem, jer se na sljedeće tri brojke više nitko ne će javiti…No, jednoga ću dana i ja stići na taj novi kolegij, pa ćemo opet zajedno na teren, a dotad neka te i u vječnomu pokoju ne napušta onaj novinarski nemir kojim se krijepi tvoja čista duša. Pozdravi mi, Ćubi, sve naše koji su gore. Pozdravi mi, Ćubi, mojega oca… Hodaj, Ćubi, u divnoj vječnosti, hodaj Uz rub igrališta'.