VAR je došao, Bahramov je ostao legenda

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne znam da li je neko izrekao ovu konstataciju na Wembleyu – doduše, niko od Nijemaca sasvim sigurno nije - ali su na kraju tako nekako stvari posložile. Tofiq Bahramov je tog 30. jula 1966. godine svojim očima vidio, ili je barem tako mislio, da je lopta prešla gol liniju i povijest nogometa dobila je jednu od svojih najvažnijih stranica. Wembley je tog dana naravno bio domaćin finalu osmog po redu Svjetskog nogometnog prvenstva, onog koje bi možda ostalo upamćeno po bojkotu afričkih reprezentacija, krađi trofeja JulesaRimeta (kojeg je srećom kasnije našao pas Pickles – o tome drugi put), trijumfu Sjeverne Koreje nad Italijom ili malom broju golova i zatvorenom nogometu da Bahramov nije promijenio tok povijesti.

Igrao se 11. minut prvog produžetka finalnog dvoboja između Zapadnje Njemačke i Engleske. Domaći su silno trebali ovaj trijumf; izumitelji nogometa, kako sebe vole zvati, do 1950. nisu ni sudjelovali na mundijalima, a onda su dva puta ispadali u četvrtfinalu, a dva puta ostajali u skupini i ovo je bila velika prilika.

Geoff Hurst je iz okreta šutnuo, lopta se od prečke odbila okomito, Englezi su digli ruke u zrak. Gol. švicarski (glavni) sudac GottfriedDienst nije bio siguran, ali njegov pomoćnik, Sovjet TofiqBahramov jeste i rodio se mit. Englezi su zabili još jedan i jedini put postali svjetski prvaci, ali dilema da li ili nije bio gol traju i danas.

Priče su se pričale, pravile analize, jedni su tvrdili da jeste, drugi na nije bio gol. Ono što je ostalo zapisano za sva vremena je titula, jedina Engleska, trostruki strijelac Geoff Hurst - i pomoćni sudija TofiqBahramov. Dobro, neki nisu zaboravili niti GottfriedaDiensta, Švicarca, ipak je on bio glavni sudija. To nije zaboravio njegov prijatelj, također sudija, doduše Nijemac, Rudolf Kreitlein.

- Dienst čini kardinalnu grešku: iako je najbliži i golu i strijelcu Hurstu, stoji desetak metara od njega, on trči prema Bahramovu, da ga pita je li lopta prešla gol liniju. Čovjeku koji je najmanje tridesetak metara od lopte. Bahramov nije govorio nijedan jezik osim ruskog, Dienst nije znao ruski, pa su se sporazumjeli rukama. Tofiq mu pokazuje rukom, ako ti misliš da je gol onda ga priznaj. To mu pokazuje rukom! I Dienst priznaje gol. Znam, svi su okrivili Bahramova, čak se spominje, kao, njegova osveta Nijemcima za pobjedu nad SSSR-om (Nijemci su pet dana ranije u polufinalu na Goodisonu izbacili Sovjete, nap.a.). Koješta! Nije kriv Bahramov, kriv je Dienst! Moj prijatelj Dienst. Nema on šta da pita pomoćnika; on je vidio da pomoćnik ne trči prema centru i to mu je trebalo biti dosta. Kad padne gol, kad nema sumnje u gol, pomoćni sudija trči prema centru. Ja sam to rekao Dienstu. Jer smo bili prijatelji. I to ne govorim kao Nijemac već kao sudija i čovjek, pričao je Kreitlein, koji je nekoliko dana prije finala i sam bio u središtu priče o sudijskim odlukama.

Ovaj sudac – koji je vodio i finale Kupa prvaka 1966. u kojem je Real preokrenuo vodstvo Partizana i osvojio titulu - je u četvrtfinalnom dvoboju između Engleske i Argentine nakon 35 minuta i dvije opomene isključio Antonija Rattina, koji je dugo odbijao izaći s terena. Argentinci i danas taj poraz smatraju velikom krađom, ali nesporazum s Rattinovimisključenjem i kasnijom opomenom za JackaCharltonarezultiraće kasnije razvojem Kreitlenove ideje o žutim i crvenim kartonima u fudbalu.

Bahramov je žestoko kritiziran u njemačkim medijima, ali u Engleskoj je on postao heroj. Međutim, ni blizu onoga što će mu se nakon povratka u Baku desiti kući. On je rođen 25. januara 1925. godine, a u igračkoj karijeri nastupao je Spartak, Dinamo i Neftchi – sve klubove iz Bakua – ali se nakon povrede okrenuo suđenju. I nije samo sudio tu famoznu utakmicu na Wembleyu. Nekoliko dana ranije poništio je gol Švicarcima u utakmici grupne faze protiv Španije, a svrstavalo ga se među najbolje sovjetske i europske suce pa je četiri godine kasnije bio pomoćnik na utakmici polufinala između Brazila i Urugvaja, dok je bio glavni u prvoj utakmici finala Kupa Uefa 1972. godine između Wolverhamptona i Tottenhama. Čak ga je i legendarni golman Lav Jašin zvao da bude sudija na njegovom oproštaju.

Tofiq je preminuo u Bakuu 1993. godine, a u međuvremenu je postao najpopularnija fudbalska ličnost u zemlji. Nije bio samo sudija – nakon što se ostavio pištaljke bio je trener u Neftchiju, a jedno vrijeme i generalni sekretar tamošnjeg nogometnog saveza. Napisao je i memoare i zapisao da je siguran da je lopta udarila u mrežu i odbila se u crtu, da je vidio dodir sa mrežom te je lopta već u tom trenutku prešla zamišljenu gol liniju. Da mu se UweSeeler izvinjavao zbog reakcije njega i njegovih igrača.

- On je bio čovjek koji se rađa jednom u stotinu godina. Nikada svoju odluku nije doveo u pitanje, iako je mnogima bila kontraverzna. Nakon gola je bio okružen njemačkim igračima koji su tražili da gol ne prizna, pa su se kasnije izvinjavali..

Legenda i priča o jednom sudiji iz Azerbejdžana kaže kako je na samrti jednom novinaru, na toliko puta postavljeno pitanje samo tiho odgovorio Staljingrad sugerišući da je njegova odluka bila osveta Nijemcima za strahote počinjene u tom gradu za vrijeme Drugog svjetskog rata.

S druge strane ni sam Geoff Hurst nije siguran da li zabio gol. I on je pisao memoare u kojima priznao da ni dan-danas nije siguran da je odluka Bahramova bila ispravna.

Je li bio gol ? Je li lopta prešla gol liniju? To su dva pitanja koja me progone cijeli život. Gledao sam snimke, analize, ali dok se potvrdi da nije bio, ja sam na istoj strani sa Dienstom i Tofiqom. Tofiq ima svoj spomenik ispred stadiona koji se zove po njemu, na koji je prije otvaranja (prije utakmice Azerbejdžan – Engleska 2004. godine) položio cvijeće upravo Hurst. Spomenik ostaje, jedan od rijetkih takvih u svijetu, priča koja je prerasla u legendu i koja će tamo ostati...

Uostalom danas imamo VAR.