15.3.1992.
Zemun položio oružje pod Bijelim brijegom za kraj prvog poglavlja Veležove povijesti
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Ta posljednja sezona bila je sama po sebi izuzetno teška. Ljudi koji su radili u to vrijeme u klubu znaju koliko je bilo teško organizirati jednu utakmicu ili odlazak na neko od gostovanja.
Trenerski entuzijasti poput Franje Džidića, Salema Halilhodžića, Džemala Hadžiabdića, Micana Kordića, Žarka Barbarića nisu odustajali, radili su trenirali, nastojeći što više mladih igrača gurati u vatru, nadajući se i vjerujući kako bi na onoj generaciji koja je osvojila omladinski kup mogli izgraditi ekipu za neku budućnost.
Novca je bilo sve manje, tek je u drugoj polovini te sezone realiziran veliki transfer Mehe Kodro u Real Sociedad. Djelom od tog novca planirao se prije početka sezone dovesti još jedan Gudelj, naravno iz Trebinja. Radilo se o Nebojši koji se u posljednjem trenutku predomislio i skrasio u Partizanu.
Od igrača sa strane tu su bili Zlatko Dalić, Bakir Beširević, Nenad Maslovar, Beatović, igrači koji su uglavnom bili starteri. Naravno tu su bili i oni koji dolaze poput Muse, Pintula, Jokišića, Pušića, Rebca, Mavraka, Čampare, Džafića, Margete, te iskusnih igrača kao što su Juričić, Jedvaj, Tufek, pa i Karabeg.
Svaka utakmica u nekoj čudnoj atmosferi
I nije Velež igrao loše, posebno ne ako se pogleda kakva je situacija vladala u Mostaru, Hercegovini, ostatku države. Liga je bila takva je bila. Penal bod je bio normalna pojava, Zvezda je bila nekoliko koplja ispred svih. Partizan je slagao jaku momčad s Ivicom Osimom na čelu, dok je ostatak lige bio izjednačen.
Velež je u jesenjem dijelu sezonu pobijedio Partizana, Vojvodinu, Spartaka, Vardara, Proletera, Budućnost, sve u Mostaru, dok je protiv Sarajeva i Rada uz po penal bod. Nažalost, atmosfera u gradu i državi je bila takva da nikada niste bili sigurni do kada će igrati.
Noć prije utakmice s Partizanom je postavljena eksplozivna naprava na jednu od ulaznih kapija stadiona, ali je utakmica odigrana. Iako niti na jednoj utakmici nije bilo nešto više gledatelja, svaka protiv kluba iz Srbije i Crne Gore je bila utakmica visokog rizika.
Jer uobičajeno na stadionu bi se među nekih hiljadu gledatelja našlo i nešto "rezervista" koji su u listopadu 1991. godine okupirali grad. Posebno recimo ako igra Budućnost ili Sutjeska iz Nikšića.
U Mostar nije došla Zvezda, nije ni Radnički
Zbog novonastale situacije u jesenjem dijelu sezone, Velež je mijenjao domaćinstvo sa Zvezdom, pa se utakmica 11. kola igrala na Marakani umjesto u Mostaru, a Zvezda više nikada nije doputovala u Mostar.
Pročitajte još
U pauzi između dva dijela sezone Velež je uspio organizirati i posljednje izdanje "Februarskog turnira" s klubovima iz BiH, međutim kako je sezona odmicala, fudbal je postao sve manje bitan i važan. Situacija u bosanskohercegovačkom loncu je polako dolazila do usijanja. Velež je uspio odigrati još samo četiri utakmice u Mostaru.
Zemun je bio posljednja
Protiv OFK Beograda, Rada, Sutjeske i Zemuna. Velež je odradio gostovanje u Novom Sadu, Radnički iz Niša nije doputovao u Mostar, Velež je posljednju prvenstvenu utakmicu u Jugoslaviji odigrao 6. travnja u Subotici kada je već postalo jasno da više ništa neće biti kao prije, kada je postalo jasno da počinje rat.
Na kraju je eto povijest pokazala kako je ta utakmica protiv Zemuna 15. ožujka bila posljednja Veleža pod Bijelim brijegom.
Starteri u tom susretu su bili Pudar, Gosto, Glogovac, Čampara, Beatović, Jedvaj, Beširević, Karabeg, Juričić, Maslovar i Jokišić, dok su priliku s klupe dobili Slaven Musa i Marino Pušić.
Strijelci za pobjedu Veleža 2:0 bili su Juričić i Jedvaj.
